Više od 100 automobila trebalo je sudjelovati u utrci, no Italija je zabranila utrku zbog, tada, velikih brzina
Igor Žic
Habsburška monarhija, tada Austro-Ugarska, 1902. godine trajala je tisuću godina, sa svim izgledima da će trajati još tisuću. “Dobri car” Franjo Josip I. bio je okrunjen još davne 1848. godine. Ostarjeli vladar prezirao je automobile i smatrao je da su kočije s konjima ono najbolje čega su se ljudi dosjetili. Njegovo najduže putovanje bilo je u Svetu zemlju (između ostalog nosio je i titulu kralj Jeruzalema), kojem je povod bilo svečano otvaranje Sueskog kanala od 15. do 17. studenog 1869. godine. Putovanje je trajalo dva mjeseca i uključivalo je i vlakove i brodove, no sve skupa ga nije veselilo. Više je volio topot konja.
Tome su bili prilagođeni i zakoni. U članku 22. “Naredbe kr. hr. slav. dalm. zemaljske vlade, odjela za unutarnje poslove od 8. listopada 1900. broj 58.651., kojom se izdaju privremeni propisi glede vožnje automobil-kolima i motor-koturima na javnim cestama i putevima”, stoji: “Brzina vožnje u mjestima ne smije bit veća od one konja u kasu. Izvan mjesta može se brzina umjereno povećati, nu samo na širokim, ravnim i bez zavoja cestama slabog prometa.”
Nezavisno od duha “sporog” 19. stoljeća, automobil je ubrzavao povijest. U Narodnom listu, tjedniku koji je izlazio u Voloskom između 1900. i 1904. godine, kojeg je uređivao Viktor Car Emin, najavljuje se 3. travnja 1902. veliki događaj:
“Drugi petak na 11. o.m. posle podne doći će u Opatiju preko 100 automobili iz Nice. To je veli dogadjaj i silni reklam za našu Opatiju i Volosko. Naša obćina, kur-komisijon i zabavni odbor v Opatije složili su se i dogovorili, kako će gostovom, ke će one dneve prit sva sila na naši kraji, priredit lepe svečanosti aliti festi… Naše se prirodom već tako bogato ukrašeno lječilište ima pokazati u što svečanijem ruhu. Zgrade i ceste neka se okite najraskošnijim uresom domaćih zastava kao i bojama i stjegovima svih onih narodnosti koje budu sudjelovale kod utrke. Austrijske, hrvatske, ugarske, francuzke, ruske, englezke, njemačke, španjolske, belgijske, rumunjske i američke zastave mogu se za vrieme svečanosti – naime dne 11.,12. i 13. travnja – vijati u Voloskom i Opatiji.
U večer dne 11. travnja započeti će u 8 sati razsvjeta visova, bregova i obale. Svečanostni odbor pobrinuo se povrh toga za podignuće slavoluka, za vojničku glazbu, bengaličnu razsvjetu ciele obalne pruge lječilišnog okružja, kao i za cieli niz svečanostnih priprava. Ova vožnja automobila iz Nice u Opatiju jeste takov dogodjaj, koji će svrnuti pozornost svega svieta na naše lječilište… Automobili će se zaustaviti na Lipovici a pozdravit će ih zastupnici svih naših oblasti na Slatini. Mesto če bit, kako se vidi iz poziva, svo okićeno zastavimi, na Slatini bit će napravljen slavoluk. U petak na večer bit će sveobća azsvjeta i luminacijon – a te iste večeri bit će za strane gostove pripravljen vapor, s kega će oni moć razgledat svu iluminacijon.”
Mahnita utrka
Inicijator i glavni organizator utrke od Nice do Opatije bio je Automobil Club iz Nice, a suorganizator uprava Lječilišnog povjerenstva Opatije. Predsjednik Lječilišnog povjerenstva bio je vrlo utjecajni dr. Julius Glax, autor turističkog vodiča “Abbazia. Ein Fürer für Curgäste” (1901., ubrzo objavljen i na hrvatskom). Uz njega je bio i načelnik Voloskog – Opatije Andrija Štanger, veliki hrvatski domoljub, na svojoj dužnosti od 1895. do 1918. godine. Nezavisno od Glaxove i Štangerove okretnosti dvodnevna utrka Nica – Opatija je otkazana, tek nekoliko dana prije starta. Zanimljiv je motiv zbog kojega je talijanska vlada zabranila trku.
Razloge navodi Novi list od 8. travnja 1902. godine.
“Povodom zabrane, jeste bojazan za osobnu sigurnost. Poznato je, da se utrkivači upuste u mahnitu trku, sa vrtoglavom brzinom, i da se tom prigodom svakojake nesreće događaju. Sada u proljeće su putevi po gornjoj Italiji puni naroda, kola i marve. Prošlih dana je jedan automobil u Italiji udario u poštanski omnibus pun djece. Narod je protiv brze vožnje automobilima. Ovo je odlučno, pa je vlada izdala zabranu.”
Unatoč svim tim nedaćama vozači su, ne utrkujući se, stigli u predviđeno vrijeme u Opatiju, pa se program organizatora iz Opatije i Rijeke nije morao mijenjati. Taj program je uključivao i neke neočekivane popratne događaje.
“Subota na 12. o. m. bit će na Kantride pucanje na golubove, za polne na 2. ure otvorenje dobrotvornog Bazara, u Opatiji, a večer na 9 ur primit će gostove guverner Szapari na Rieci.
Nedelja 13. u jutro izleti automobilista po okolici Opatije. Za polne: izložba automobila na Lipovice, od 2-6 ur prodavanje va dobrotvornem bazare, va to isto vreme izlet okolo Kvarnera na parobrodu od rečkoga guvernera, na večer u 10 ur ples u „Adrija klubu“. Ponedeljak od 4-6 ur u jutro odlazak automobila od Lipovice.“ (Narodni list, 3. 4. 1902.)
Ipak se vozilo od Nice do Opatije
Riječani su, na čelu s guvernerom Ladislavom (Laszlo) Szaparyjem, organizirali predviđeno natjecanje u gađanju golubova. Dakako da je ovo natjecanje bilo samo za visoko društvo, pa se tih dana u Rijeku i Opatiju sjatila besposlena aristokracija Monarhije, kako bi se takmičili na platou kamenoloma na Kantridi – ubrzo prostoru nogometnog stadiona. Nije se gađalo glinene nego prave golubove, po pravilima Monte Carla.
Pokrovitelj natjecanja bio je riječki guverner Laszlo Szapary (na dužnosti 1898. do 1903.). Njegov brat grof Pal Szapary često je boravio u bakinoj vili (Keglevich) u Opatiji. Volio je voziti brzo (po tadašnjim shvaćanjima) po prašnjavoj cesti između Opatije i Rijeke, dakle kroz središte Voloskog. Bio je poznat po raskalašenom i lagodnom životu u Parizu, gdje je bio redoviti gost na konjičkim utrkama, ali i na francuskoj rivijeri. I u Opatiju je obično dolazio automobilom iz Nice. U tom istom “divljem društvu”, bio je i guvernerov vozač Franjo Udović, također poznat po rizičnoj i brzoj vožnji, koji se rado utrkivao s guvernerovim bratom. Protiv obojice bilo je podignuto više prijava.
A što se tiče dobrotvornog bazara, kojim se skupljao novac za buduću opatijsku bolnicu, on je imao nešto turistički-poetično.
“A ta bazar je va istinu bil jako lep. Oni paviljončići za rožice okole fontani, on drugi paviljon na kolonah, va kem je bilo kolo sreće, pak paviljon za robu, igračke galanterie – z jednom besedom, sve je to bilo tako lepo, da se ljepše za naše prilike ni pomisti ne more. Pak oni standardi i one bandere (ne znamo kako je prišla talijanska tamo) ke su se nad glavami veselega sveta vijale va zrake. A muzika! Bile su tri kapeli: Jelačićeva, naša domaća i ciganska od Janoša Jancsi.“ (Narodni list, 17. travnja 1902.).
Može se spomenuti da je Janoš (Jancsi) Rigo bio slavni violinist, koji je zaslužan za ime omiljenog “riječkog” kolača – rigojanči! Čak i zabranjene utrke mogu imati uspješnih dijelova.
