KolumnaPrometni vremeplovVodovodna ulica: zaboravljena šetnica i Adamićev park u koji Riečani riedko zalaze

prije 1 godina55713 min

Vodovodna ulica vrlo je stara prometnica. Njen početni dio, od sjevernih gradskih vrata, uz crkvu svetog Vida, nizbrdo prema Školjiću (današnja Grohovčeva ulica) put je star dvije tisuće godina

Piše Igor Žic

Vodovodna ulica vrlo je stara prometnica. Njen početni dio, od sjevernih gradskih vrata, uz crkvu svetog Vida, nizbrdo prema Školjiću (današnja Grohovčeva ulica) put je star dvije tisuće godina! U vrijeme rimske Tarsatice to je bila kratka prometnica iz utvrđenog grada do tadašnje luke, zavučene iza naselja koje se uzdizalo na niskom, stjenovitom poluotoku.
Kako je Rječina u idućih tisuću i više godina nanosila zemlju i kamenje, tako se i njeno ušće polako pomicalo od kanjona između obronaka Trsata i Kozale prema gradskim zidinama. Nekadašnja rimska luka postala je močvaran teren prošaran naplavnim otočićima (školjićima). Kako se taj teren između potoka Lešnjak, uz sjeverni gradski zid i Zvira, podno Kozale, popunjavao zemljom i kamenjem, tako se produžavala cesta u podnožju brijega. Najstariji toponim na području današnje Vodovodne ulice je Sinac.

Dolazak željeznice

“Naš narod zove Sincem sav obseg zemlje od Lešnjaka i Školjića do Zvira. Dolinu iza Gore Kalvarije i pod dolnjom Kozalom zove Hjibac” (Ivo Grohovac Riječanin). Pojavljuju se kao toponimi i (ka) Luki (ostaci davnašnje rimske luke, tada privezište čamaca) i Mlinovi. U kanjonu Rječine spominju se prvi mlinovi krajem 14. stoljeća, pa je cesta postala – mlinarska. Stoljećima kasnije postala je to i službeno kao Via dei molini. Park na Školjiću službeno je bio otvoren 1823. godine, uz veliko zalaganje Andrije Ljudevita Adamića, najbogatijeg gradskog trgovca i utemeljitelja tvornice papira u mlinu na Rječini. Na monumentalnom ulaznom portalu stajale su dvije velike barokne skulpture venecijanskog kipara Orazia Marinalija (danas su ispred Državnog arhiva). Stabla posađena u četiri reda pružale su se u duljini od 300 i širini od 25 metara.
Prirodoslovac i putopisac Dragutin Hirc zabilježio je ponešto o ovom parku:
“Na kraju fiumarskih kuća velika su željezna vrata, a nad njima dva kamenita kipa. Ovuda se ulazi na Scoglietto, najveće riečko šetalište. Drveće poraslo je tu u četiri reda: u dva reda zasadjeni su omašni kostanji, u dva visoke platane, a samo tu i tamo proviruje svojim srebrnastim lišćem po koja topola. S jedne strane leži Riečina, a s druge jedan njezin rukav, pa zato je ovo šetalište uz vodu preugodno, nu ipak pusto i mrtvo, jer Riečani riedko amo zalaze. Naći ćeš ovdje ponajveć djake, gdje uče ili učeć se uz knjigu odmaraju.”
U definiranju (presijecanju!) cijelog prostora Školjića bitan je dolazak željeznice 1873. godine, te izgradnja mostova i kamenih nasipa. Zahvaljujuću željeznici Vodovodna ulica dobila je ulazni tunelski portal, neobičan i neugodan za današnju organizaciju prometa. Na samom početku Vodovodne ulice u zgradama s obje strane, djelovala je od 1879. kožara Ružić. Na projektu izgradnje tvorničkog pogona i radničkih stanova bio je angažiran inženjer Giacomo Mattich. Uz Kožaru, nalazila se Tvornica – Ljevaonica Matteo Skull (Matija Škulj). Na osnovi modela koji je izradio venecijanski kipar Vitorio de Marco, u toj livnici izveden je dvoglavi riječki orao – koji je postavljen na Gradski toranj 15. lipnja 1906. godine.

Stigao i vodovod

Kako je na potoku Lešnjak uspostavljeno veliko perilo, na kojem su žene prale robu, tako je 1904. došlo do razdvajanja Mlinarske ulice na Ulicu perilo (Via del Lavatoio, danas Grohovčeva) i Vodovodnu (Via del Acquedotto). Voda se u gradu sve do pred kraj 19. stoljeća uzimala iz bunara i iz izvora – vremenom ukrašenih isklesanih kamenom i pretvorenih u male fontane poznate pod nazivima: Brkajlija (na Korzu), Lešnjak (u blizini crkve Marijina Uznesenja), Dolac, Žabica, Beli Kamik, Podpinjol (u blizini parka na Mlaci). Napokon je 1894. dogovoreno da će se napraviti vodovod koji će koristiti vodu iz Zvira. Elaborat je izradio inženjer Saalbach iz Dresdena, a izvedba je povjerena Tvornici strojeva Matias Zellerin iz Budimpešte. Bilo je predviđeno da vodovod tri godine bude u probnoj uporabi, da bi ga potom preuzeo Vodovod pri Tehničkom uredu grada. Vodovod je inauguriran u podne 4. listopada 1896., u prisustvu gradonačelnika Giovannija de Ciotte.

Uništen Adamićev park

Zbog potrebe električnog tramvaja, koji je zaživjeo 1899. godine, i koji je vozio od Školjića do Kantride, uništen je Adamićev park. Na Školjiću je 1907. prošireno i uređeno veliko okretište. Tramvaj je ubrzo ušao u sklop gradskih službi. One su bile formirane 1909. godine, prvo u tri sobe u davno srušenoj zgradi na adresi Korzo 12, a potom, od proljeća 1910. godine, u maloj palači kod Zvira, na adresi Vodovodna ulica 26. Zbog narasle važnosti tada je uređena cijela ulica po projektu Hinka (Henrika) Emilija mlađeg (Rijeka, 1875.-1959.). Arhitekt Ivan Randić (Rijeka, 1854.-Rijeka, 1906.) projektirao je više kuća u Vodovodnoj i Grohovčevoj ulici: Turrini, Lenaz i Vičić, te proširenja Tvornice tjestenine Tončić i Tvornice kože Ružić.
Naziv Gradsko komunalno poduzeće (Azienda dei Servizi Pubblici Municipalizzati) prihvaćen je 30. listopada 1926. godine, a uključivao je službu proizvodnje i distribucije električne struje, plina, vodovoda i električni tramvaj. U čast Giovannija de Ciotte koji se založio za realizaciju cijelog projekta, Rijeka je dugo vremena imala Acquedotto Ciotta. Do 1947. god. vodovod je bio u sastavu Gradskog komunalanog poduzeća (ASPM), a tada se formiraju Voplin, s djelatnošću vodoopskrbe i plinoopskrbe, Elektroprimorje i Autotrolej. Na kraju Vodovodne ulice nalazi se Hidroelektrana (nekad Termoelektrana) izgrađena 1906. godine. U nastavku dvorišta nalazi se zgrada crpne stanice Zvir sagrađena 1894. godine u čijem starom dijelu se nalaze očuvane stare pumpe i ponešto od inventara inventar, a novi dio prepoznatljiv je po kupoli.
Pomalo izolirana, duga i krivudava, vlažna, obilježena hukom Rječine, Vodovodna ulica, od “dana ponosa i slave” pretvorila se u sentimentalnu, gotovo zaboravljenu šetnicu, koja je danas nekakva betonsko-ciglena verzija Adamićevog parka u koji… “Riečani riedko zalaze”.

Popraviti auto kod Kosića “statusni simbol”

Današnja Vodovodna ulica izgubila je nekadašnji industrijski i poduzetnički značaj i tek zgrada Hrvatske elektroprivrede na njenom kraju podsjeća na njenu prošlost. Šetajući između, uglavnom, oronulih fasada može se vidjeti i veliki mural posvećen Marijanu Kosiću (Vrh,1941.-Rijeka,2011.), legendarnom vozaču motocikla. On je u Vodovodnoj godinama imao svoju garažu u kojoj je provodio najviše vremena. Može se spomenuti da je još 1912. u Vodovodnoj ulici njegov davnašnji prethodnik Visintin imao radionicu, garažu i iznajmljivanje automobila – što je tada bila velika novost.
U povijesnim bilješkama ostat će upisano ime Marijana Kosića, najuspješnijeg hrvatskog motocikliste svih vremena, 11-erostrukog državnog prvaka i jedinog vozača na dva kotača sa tri Zlatne kacige.
Za njega se navodi:
“Dobri duh Vodovodne. Motociklistički as, rodio se na Krku. Odatle mu valjda bodulska upornost zaslužna za rekordni broj osvojenih naslova. Nema kutka kojim njegove gume nisu projurile – stazu oko Trsata, legendarni Preluk i Grobničko polje. Bio je idol generacijama, a baš ovdje, naprijed kada se Vodovodna savije ulijevo, još stoji njegova garaža. Sedamdesete, poneka prije i mnoge poslije, bile su godine kada je popraviti auto kod Kosića bio renome ravan statusnom ugledu u društvu. Riječke bi ceste izgledale drugačije da još postoji jedan kutak Vodovodne. Tamo gdje je Kosić mirno gledao ispod haube”.