Ples na glazbu vremena u Rijeci je vrlo zamršen – naročito kad su u pitanju imena ulica. To se odnosi i na preimenovanje Muzejskog trga
Piše Igor Žic
Kad se gleda plan grada Rijeke iz 1862. godine vide se neke stvari koje bi mogle malo iznenaditi današnje stanovnike. Izvan Starog grada, tada vrlo gusto izgrađenog, nalaze se: zapadno, vila, kapelica i park obitelji Meynier (vlasnici Tvornice papira), sjeverozapadno veliki posjed obitelji Peršić, te sjeveroistočno veliki posjed obitelji Leard, tada već pola stoljeća udomaćenih Engleza, koji su živjeli u staroj zgradi današnjeg Državnog arhiva. Između ostataka zidina i ta tri imanja, nastalo je nešto prilično nepravilno što će biti nazvano Trg star. Star je bila mjera za žito, u stvari kamena posuda, koja je morala stajati kod sjevernih gradskih vrata – jer je od njih išla Mlinarska ulica, koja se spuštala uz Kozalski brijeg, te preko Školjića išla do mlinova na Rječini. Ta posuda je trebala garantirati standardiziranu količinu žita. Do Trga star vodila je vrlo strma ulica od mora, odnosno od malog drvenog mola i Velike ulice (Korzo), a s njega su išla ulica Zagrad (prema zapadu), te ulica za Kozalu. Najveće iznenađenje je da nema današnje ulice Žrtava fašizma, jer je cijeli taj dio Školjića (u širem smislu) bio ispresjecan vrtovima i potocima.
Nova palača
Kako su Mađari, pod koje je Rijeka “provizorno” spadala od 1868. do 1918. godine, zaključili da im je stara Guvernerova palača, na današnjem Jadranskom trgu, odviše skromna za njihov izlazak na Jadran, odlučili su izgraditi novu palaču na Trgu star. Za gradnju nove reprezentativne zgrade najzaslužniji je guverner Ljudevit Batthyany, koji je angažirao uglednog arhitekta Alajosa Hauszmanna 1892. godine da izradi projekt. Hauszmann je odabrao talijansku renesansu kao stil u kojem će podignuti vrlo discipliniranu građevinu. “La Bilancia” od 8. studenog 1892. navodi: “Danas u podne presvjetli guverner grof Lajos Batthyany, uvaženi gradonačelnik Giovanni de Ciotta, savjetnik odjela L. Szobovics, arhitekt i profesor Hauszmann i šef gradskog građevinskog ureda I. Vauchnig uputili su se pregledati bivše imanje Persich (Peršić) kod trga Stajo (Star), gdje će se sagraditi nova Guvernerova palača.” U kolovozu 1893. godine započeli su radovi, a već 5. studenog 1894. godine održana je svečanost postavljanja zgrade pod krov. Radove je vodio Hauszmannov suradnik Ferenc Jablowsky. Većina radova bila je dovršena 16. rujna 1895. godine, a kompletno uređenje, zajedno s parkom, 20. lipnja 1896. godine. Zgrada je bila u funkciji gubernija do 1918. godine, potom je u njoj sjedište vojnih uprava, te Riječke države, prvo s D'Annunziom, potom sa Zanellom. Nakon 1926. u zgradi je sjedište prefekta (funkcija slična županu), što se održalo do 1945. godine. Poslije Drugog svjetskog rata zgrada je prenamijenjena za muzejsku svrhu, te je već dugo u njoj sjedište Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja.
Monumentalni podzid
Za razumijevanje razvoja trga ispred Guvernerove palače (često bez imena – jer uopće nije trg!), ključan je podatak da je nekadašnju Leardovu vilu kupio 1882. nadvojvoda Josip, bratić cara Franje Josipa. Ubrzo je Trg star postao Trg Nadvojvode Josipa. On je vilu bitno nadogradio i oko nje je uredio raskošni botanički vrt. Umro je 1905. godine. Iste godine srušen je stari kaštel, glavna srednjovjekovna gradska utvrda, te je na njegovom mjestu podignuta palača suda. Kako bi cijela ulica dobila novu, velegradsku formu, izveden je i monumentalan podzid. Gradnju ceste i podzida izveo je riječki poduzetnik Ivan Rubinić (Giovanni Rubinich), po projektu arhitekta G. Grassija, razrađenom u Općinskom građevinskom uredu. Troškovnik i projekt rađeni su pod nadzorom pročelnika Luigija Bescocce. Korišten je kamen iz Drenove, a posao su izveli radnici i klesari iz Rijeke. Grad je otkupio vilu nadvojvode Josipa tijekom Prvog svjetskog rata i prenamijenio je za Gradski muzej i Arhiv. Nakon propasti Austro-Ugarske dolazi do promjena imena ulica, pa je tako dvadesetih godina Guvernerova palača na Rimskom trgu (Piazza, odnosno Piazzale Roma), a tada je prema Rječini vodila Via XX settembre. Nakon što je Gabriele D’Annunzio umro 1934. u svojoj vili Vittoriale na Lago di Garda, ispred palače prefekture pojavljuje se Trg Gabriele D’Annunzia, a ulica postaje Via Roma.
Rigidni talijanaš i autonomaš
U novijim preimenovanjima dobivamo vrlo neutralan i logičan Muzejski trg ispred Guvernerove palače (na kojem su Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja i Muzej grada Rijeke), manje logičan, minijaturni Hauszmannov trg, uz zapadni zid parka, dok se na Ulicu žrtava fašizma nadovezuje Ulica Pomerio (Zagrad). Kao da sva ta zbrka s imenima nije bila dovoljno, došle je 2019. godine do neobičnog preimenovanja Muzejskog trga u Trg Riccarda Zanelle (Rijeka,1875. – Rim, 1959.). Otac mu je bio iz Furlanije, a majka Slovenka. Srednju školu završio je u rodnom gradu, a trgovačku akademiju u Budimpešti. Po povratku u Rijeku, godinu dana je predavao na srednjoj školi, no 1896. bio je otpušten kao odviše talijanski orijentiran. Kada se gradonačelnik Rijeke Francesco Vio, koji je tu dužnost obavljao od 1902. do 1913., povlači sa svog položaja, u ožujku 1914. bio je izabran Zanella. Car Franjo Josip odbio ga je potvrditi kao rigidnog talijanaša i autonomaša. Pobjeđuje na izborima 24. travnja 1921. i postaje predsjednik privremene vlade autonomaške Riječke države. Protjeran je napadom fašista na Guvernerovu palaču 3. ožujka 1922. Idućih desetak godina proveo je u Beogradu, u hotelu “Moskva”, smatrajući se cijelo vrijeme “predsjednikom riječke vlade u izbjeglištvu”. Donekle je uskrsnuo u razdoblju 1945.-1947., kad je ponovno tražio nezavisnu Riječku državu na Mirovnim pregovorima u Parizu. Ples na glazbu vremena u Rijeci je vrlo zamršen – naročito kad su u pitanju imena ulica.
OKVIR
Zašto Ulica žrtava fašizma?
Radmila Matejčić je u svojoj kultnoj knjizi “Kako čitati grad” komentirala Via Romu odnosno Ulicu žrtava fašizma. Zatvori koji su građeni 1905. godine, postali su za vrijeme Drugog svjetskog rata mučilišta domoljuba, žrtava fašizma. Narod je uzdisao “via Roma, nikad doma”. To je i bio razlog da je komisija za promjenu imena ulica toj ulici, kao trajni znak sjećanja na patnje antifašističkih domoljuba u zatvoru Sudbene palače dala ime Ulica žrtava fašizma.
