Kontakt očima, gesta rukom između pješaka i vozača, bili bi odraz zahvalnosti, kulture općenito, a ponajviše sigurnosti
Učenici Prometne škole u okviru projekta “Rijeka – kulturni grad u prometu”, uz vodstvo profesora Bojana Petrana, pratili su ponašanje vozača i pješaka na tri riječka nesemaforizirana pješačka prijelaza. Projekt se provodi već dugi niz godina u kontinuitetu i realizira se uz različite edukativne akcije, a 2018. godine uključile su se i škole iz devet gradova u Hrvatskoj koje obrazuju kadar u sektoru prometa i logistike iz Zagreba, Osijeka, Splita, Varaždina, Metkovića, Gospića, Križevaca, Sinja i Đurđevca.
Prikupljanjem podataka, tijekom godina provođenja projekta, utvrdilo se da je postotak propuštenih pješaka na nesemaforiziranim pješačkim prijelazima u pozitivnom trendu, međutim primarni problem predstavlja neprepoznavanje najugroženijih skupina pješaka, a to su djeca te starije i nemoćne osobe. Vozači nerijetko toj skupini pješaka jednostavno ne daju prioritet, a trebali bi. Također, određeni dio vozača ne smanjuje brzinu približavajući se pješačkom prijelazu i neće dati prednost pješaku iako uoče namjeru prelaska preko pješačkog prijelaza. Iako su takva ponašanja ipak rjeđa, mogu biti opasna. Nadalje, utvrdili smo da će vozači najčešće stati pješacima koji su već stupili na pješački prijelaz i time jasno pokazali svoju namjeru, dok će rjeđe stati pješaku koji strpljivo čeka da bude propušten.
Ono što je važno s gledišta sigurnosti u prometu jest komunikacija između vozača i pješaka, koja, nažalost, često izostaje. Kada vozač stane pješaku na pješačkom prijelazu kako bi ga propustio, nerijetko uzme mobitel u ruku, piše poruku, obavlja razgovor, čita sadržaj s mobilnog aparata. S druge strane sam pješak, dok prelazi kolnik, vrlo često čini isto: gleda u mobitel umjesto u vozača. Kontakt očima, gesta rukom bila bi odraz zahvalnosti, kulture općenito, a ponajviše sigurnosti. Ovakvo nekomuniciranje između pješaka i vozača postala je uobičajena situacija koju više i ne doživljavamo kao neprihvatljivu, nekulturnu i opasnu. Ukoliko usporedimo navike ponašanja vozača i pješaka u većim gradovima, možemo zaključiti da su slične. Prisutna je općenita selektivnost u propuštanju pješaka što znači da će određeni vozači propustiti pješake, ali ne i svi vozači, dok je u manjim gradovima odnos vozača koji propuštaju pješake ipak veći. Znači, vozači u manjim mjestima pokazuju više razumijevanja i viši stupanj kulture u prometu.
Ideja je da sam projekt prvenstveno pozitivno utječe na učenike. Oni rado sudjeluju u ovom projektu i na kraju su zadovoljni kad vide rezultate svog rada. Rad na terenu obogaćuje njihova teoretska znanja. Primijetili su da projekt daje indirektan doprinos propuštanju pješaka zato što vozači reagiraju kad primijete osobu koja vodi određene bilješke uz kolnik. Oprezniji su kad se približavaju pješačkom prijelazu, usporavaju i vidljivo daju prednost pješacima. No, uvijek ima i vozača koji ne reagiraju primjereno situaciji, ne propuštaju pješake pa niti onda kada ugrožavaju svoju ili nečiju sigurnost.
Rad na projektu omogućuje učenicima da se stave u ulogu kritičkog promatrača, što znači da će se kontinuiranim aktivnostima koje projekt zahtijeva u njima probuditi promotor kulturnog ponašanja u prometu. To je primarni cilj Prometne škole koja zahvaljuje na potpori Županijskom savjetu za sigurnost prometa na cestama Primorsko – goranske županije, kao i bivšim i sadašnjim učenicima koji omogućavaju realizaciju projekta.
