Još jedna priča iz riječke prometne povijesti
Igor Žic
Ljudevit Gaj rodio se 8. srpnja 1809. godine u Krapini. Otac mu je bio ljekarnik. Gimnaziju je pohađao u Varaždinu, Karlovcu i Zagrebu, filozofiju u Beču i Grazu, a pravo u Pešti. Filozofiju je doktorirao na sveučilištu u Leipzigu 1834. godine. Kratku osnovu hrvatsko-slavonskog pisanja objelodanio je 1830. godine i tu je predložio da se iz češkog uzmu slova č, ž, š i da se tako ujednači pisanje tih glasova. Prvu hrvatsku budnicu – Još Hrvatska ni propala – napisao je 1833. godine.
Za povijest Ilirskog preporoda bitan je dan 10. siječnja 1835. kad počinju u Zagrebu izlaziti Novine Horvatzke. One 1836. godine postaju Novine Ilirske, što je u prvom redu bila zasluga grofa Janka Draškovića, dok je glavni urednik bio Ljudevit Gaj. U žestokim političkim sukobima s mađaronima, Ljudevita Gaja i njegovu tiskaru čuvao je Albert Nugent, sa svojim slobodnjacima iz Bosiljeva. Upravo je u Bosiljevu, glavnom dvorcu obitelji Nugent, sagrađena škola koja je bila otvorena 15. svibnja 1843. godine u prisustvu velikog broja ljudi. Kako je Ljudevit Gaj bio u odličnim odnosima s Lavalom Nugentom, tada zapovjedajućim generalom u Hrvatskoj i njegovim sinom Albertom, poznatim kao Hrvatski lav, odlazi kočijom u Rijeku.
Cilj puta bio je posjet trsatskom kaštelu, u kojem je obitelj Nugent 1838. uredila prvi muzej u tadašnjoj Hrvatskoj, izloživši dio arheološke zbirke. Putovanje kočijom Lujzinskom cestom od Zagreba do Rijeke obično je trajalo dva dana. Gaj je odlučio objaviti putopis u riječkim novinama Eco del litorale ungarico (Jeka Mađarskog primorja). Te novine tiskale su se, na talijanskom, u tiskari braće Karletzky, a izlazile su srijedom i subotom na tada uobičajene četiri stranice. Tekst je objavljen u broju 10, od 6. svibnja 1843. „Bilješke o Lujzinskoj cesti i Trsatskoj gradini
“Na zapadnom dijelu, u blizini Karlovca (Karlstadt), završava Lujzinska cesta, uobičajeno zvana Nova cesta (nasuprot stare Karolinske ceste) koja, počevši od Rijeke, sad vijuga između strmih litica i brda, potom prolazi rubom skromnih dolina, utisnutih podno golih planina, koje začuđenom putniku pružaju dirljivu sliku sudbine koju je majka priroda namijenila jadnim stanovnicima, prisiljenim boriti se sa krševitim krajolikom.
Grandiozno djelo
Ovom cestom Mađarska i Hrvatska otpremaju svoje proizvode kojima trguju u svijet. Izvanredna ljepota i smjelost s kojom je ovo čudesno djelo izvedeno jamče mu predikat savršenog remek-djela. Kako bi se izbjegla svaka opasnost, rub je snabdjeven čvrstim kamenjem, visokim oko 3 stope, posebno u višim točkama, te iznad usjeka i dolina.
Glavna zasluga ovog grandioznog djela sastoji se u tome što cesta u svom zadivljujućem toku prelazaka s jedne planine na drugu ne predstavlja ni najmanju strminu, a ugledni inženjer je na taj način uspio postići da pad premašuje rijetko malo iznad dva klaftera (klafter ili hvat=190 cm). Počinje na visini od 354 bečke stope (stopa=31 cm) iznad razine mora i neprimjetno se penje do 2936 stopa. Godine 1803. započela je njena gradnja, koja je dovršena 1809. Uprava ovog uzvišenog poduhvata, iza kojeg su stajali domoljubni Magnati (mađarski veleposjednici), bila je povjerena čovjeku čije su iskustvo, revnost i ustrajnost uspjeli svladati goleme prepreke koje su stajale na putu tolikom radu – ovaj vrijedan lik bio je podmaršal Filip Vukasović. Da bi pomogao u redovitom napredovanju radova i da bi ulio hrabrost svojom prisutnošću, dao je sagraditi velika kola, u kojima se, također, odmarao noću.”
Radovi su povjereni barunu Filipu Vukasoviću (1755.-1809.). On je izgradio ceste: Senj – Sveti Juraj, Senj – Novi Vinodolski, uredio je korito u Senjskoj Drazi, cestu Liskova Glavica-Karlobag, cestu preko Vratnika do Sv. Križa, mol u Senju, a najviše se proslavio izgradnjom Lujzinske ceste od Rijeke prema Karlovcu. Radove je započeo 1803. u Rijeci i dobro su napredovali do francuske okupacije 1809. godine. Vukasović je bio divizijski zapovjednik u bici kod Wagrama, gdje je smrtno ranjen 1809.
Francuzi su dovršili dio ceste pred Karlovcem, do dvorca Dubovac. Zbog brzine izgradnje cesta je na nekim dionicama građena samo u polovici širine, a potom se dograđivala do planiranih dimenzija. Širina u zavojima iznosila je 8,2 metra, a u oštrim zavojima i do 14,4 metra. Cesta je imala brojne parapetne i potporne zidove, te mostove i burobrane.
Trošak izgradnje iznosio je 1,5 milijuna forinti, a cesta je dobila ime po kćeri austrijskog cara Franje I. Mariji Luisi, koja se zbog političkih razloga morala udati za Napoleona. Cesta je bila proglašena za “najljepšu planinsku cestu Europe”. O održavanju ceste i objekata uz nju od 1816. do 1876. skrbilo je dioničko Društvo Lujzinske ceste sa sjedištem u Beču, koje je od Kraljevskog društva dobilo koncesiju na 50 godina.
Banska vrata
Potom Ljudevit Gaj nastavlja u svom poetičnom tekstu:
“Na udaljenosti od jedne milje od Rijeke, slatki povjetarac u podne već počinje igrati oko putnika; cesta ide neosjetljivom strminom, i malo-pomalo stiže se do pogleda na dvije istaknute odvojene stijene, koje se nazivaju Porta Hungarica.”
U tom usjeku Vukasović je dao uklesati natpis Per gli increduli (Onima koji ne vjeruju), misleći pri tome na one koji nisu vjerovali da će uspjeti izgraditi cestu strmom stranom kanjona. Vrata su se nazivala Porta Hungarica, nakon obnove mađarskog gubernija u Rijeci. Kad je 15. listopada 1822. u Rijeku došao Josip Mailath mlađi, sin istoimenog guvernera, zbog rješavanja problema pripadnosti grada, Riječani su ga svečano dočekali na Lujzinskoj cesti, na Kamenjaku, a potom su se u povorci spustili do grada. Navečer je održana predstava u starom Adamićevom kazalištu, a na transparantu, koji je bio postavljen na fasadi, pisalo je na latinskom i hrvatskom: Živjela Hungarija nama sklona/ Živjela Austrija blaga/ Što su tople želje/ našeg grada. Rijeka je priključena Mađarskoj, a usjek je nazvan Porta Hungarica. Nakon što je ban Josip Jelačić 1848. čvrsto vezao Rijeku uz Hrvatsku – i nakon što je imenovan za riječkog guvernera! – usjek je postao, njemu u čast: Banska vrata.
“Pogled na obližnje more doista je vrijedan divljenja između otvora dviju moćnih stijena. Elegantni grad Rijeka ukazuje se posve blizu – prema ušću Rječine vidi se drvored (tadašnjeg Adamićevog parka na Školjiću), a zatim sam grad sa svojom prekrasnom crkvom, kazalištem, sa svojom prekrasnom šetnicom (prvo Velika ulica, tada Gubernijalna, danas Korzo), kao i ostale vrlo ugodne ulice uz more: ulaskom na rivu promatrate niz privezanih trgovačkih jedrenjaka duge plovidbe – dok su u daljini Istra, s planinskim lancem Učke, a zatim otoci Cres i Krk. Bacivši pogled desno preko kamenog zida, vidite Rječinu, u ponoru od gotovo 200 stopa, koja, poput tekućeg srebra, nastavlja svoj mirni tok…”
Dalje se u tekstu govori o trsatskom kaštelu, što nam ovdje nije zanimljivo. Ljudevit Gaj umro je 1872. u prostorijama svoje tiskare u Ćirilometodskoj ulici u Zagrebu. Pokopan je u obiteljskoj grobnici na Jurjevskom groblju, da bi 1885., nakon dovršetka gradnje arkada na zagrebačkome Mirogoju, njegovi posmrtni ostatci bili preneseni u arkadu preporoditelja.
