Cestovni promet prestaje biti prostorom tragedije i postaje prostorom sigurne mobilnosti, čime pravo na život konačno dobiva svoj puni, praktični i učinkoviti smisao u europskoj pravnoj zbilji
Mr.sc. Tatjana Potkonjak
Pravo na život utvrđeno i zajamčeno člankom 2. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ne predstavlja tek jednu od odredaba u katalogu ljudskih prava, već čini bitnu odrednicu i preduvjet postojanja svih ostalih ljudskih prava. U doktrini Europskog suda za ljudska prava ESLJP, ovaj članak zauzima apsolutno primarno mjesto kao odredba od koje nije dopušteno odstupanje (non-derogable right), čime se definira kao ius cogens europskog javnog poretka. Nije neosnovano ni ustvrditi kako Konvencija samo usvaja neke davno zabilježene svevremenske istine, budući najstarije i najsvetije knjige čovječanstva, neovisno o religiji ili jeziku, govore istim glasom: život je svet i apsolutan. Ta univerzalna spoznaja nije samo teološka misao već stoljetno isticanje značaja ljudskog života i kristaliziranje spoznaje o nužnosti ispunjenja drevne, svevremenske obaveze njegove zaštite i spašavanja.
Smrt u prometu – neuspjeh države
Istodobno nije moguće ne akceptirati činjenicu kako su suvremeni izazovi mobilnosti pretvorili cestovni promet u zonu stalne i realne ugroze tog temeljnog ljudskog prava. Uz prosječno 20.000 smrtno stradalih godišnje na cestama Europske unije, nužnim se nameće potreba za redefiniranjem uloge države i njezine odgovornost unutar javnog prostora. Suočavanje s ovim zastrašujućim brojem smrtno stradalih često vodi priklanjanju ciničnoj maksimi koja se nerijetko (iako povijesno neosnovano) pripisuje Staljinu, dok njezini stvarni korijeni vjerojatnije leže u britkoj satiri Kurta Tucholskog – a koja govori kako je smrt jednog čovjeka tragedija, dok je smrt milijuna samo statistika. U pravnoj znanosti i humanističkom poretku na kojem počiva Konvencija, ovakva distinkcija ne smije i ne može opstati. Svaka od tih 20.000 žrtava predstavlja nepovratni gubitak koji ne smije biti promatran kao neizbježna statistika ili „kolateralna žrtva“ progresa, već kao sustavni neuspjeh države u zaštiti života pojedinca. Tradicionalno shvaćanje države kao subjekta koji se samo suzdržava od nasilja više nije dostatno. Kroz doktrinu o Konvenciji kao „živom instrumentu“, ESLJP je razvio koncept pozitivnih obveza, nalažući državama da poduzmu proaktivne korake za zaštitu života onih pod njihovom jurisdikcijom. U kontekstu sigurnosti prometa na cestama i zaštite ljudskih prava nužna je identifikacija obveza države s obzirom na ulogu države i to ne samo u zakonodavnom segmentu kao ni na području izvršavanja i poštivanja propisa koji reguliraju relevantnu materiju veći i u sferi projektiranja cesta i sigurnosnih sustava. Koncept Vision Zero u stvari treba percipirati kao izravnu operacionalizaciju ovih obveza, koja tehničke standarde sigurnosti transformira u supstancijalna ljudska prava, odbacujući statistički cinizam u korist apsolutne zaštite ljudskog bića.
Ljudski život prioritet
Godina 2019. predstavlja povijesnu prekretnicu u zaštiti prava na život unutar europskog prometnog prostora. Kroz usvajanje Strateškog okvira EU za sigurnost cestovnog prometa 2021.–2030. i duboku reviziju Direktive 2008/96/EZ (putem Direktive 2019/1936), europski zakonodavac je prešao s reaktivnog modela „upravljanja nesrećama” na proaktivni model „jamstva preživljavanja”. Iskorak iz 2019. godine donio je ključnu promjenu u hijerarhiji prioriteta prometa. Dok je ranija praksa dopuštala određenu razinu rizika u ime ekonomske
učinkovitosti i protoka prometa, novi okvir postavlja nepovredivost ljudskog života kao apsolutni prioritet. Država više ne smije analizirati sigurnost samo tamo gdje se nesreća već dogodila, već mora identificirati dionice na kojima se nesreća može dogoditi s obzirom na njihove karakteristike. Poseban iskorak učinjen 2019. godine očituje se u eksplicitnom prepoznavanju ranjivih sudionika (Vulnerable Road Users) u prometu pješaka, biciklista, motociklista. Ova promjena izravno korespondira s doktrinom o „biološkoj krhkosti” ljudskog bića. Zakonodavac je prepoznao da infrastruktura koja je bila „sigurna” za osobu u čeličnom kavezu vozila, nije sigurna za biološki integritet pješaka. Usvajanjem standarda koji nalažu da dizajn ceste mora uvažiti biomehaničke limite ljudskog tijela, europska politika je 2019. godine pretvorila biološku realnost u obvezujuće normativno pravilo. Država više ne smije čekati da se dogodi nesreća na „crnoj točki” (reaktivni pristup). Ona sada ima zakonsku obvezu analizirati dionice i identificirati rizike na temelju dizajna ceste, čak i ako se nesreća još nije dogodila.
Pravo na siguran prometni sustav
Suvremeno poimanje sigurnosti cestovnog prometa više ne može izolirati unutar okvira tehničkih normativa, već ga je neophodno promatrati kao primarno pitanje zaštite ljudskih prava. Središnju ulogu u ovom epohalnom zaokretu odigrao je ESLJP, sud čije su odluke izvršile radikalan pritisak na tradicionalnu doktrinu državne suverenosti i njezine odgovornosti prema pojedincu. Ekstremni doprinos ESLJP-a očituje se u transformaciji članka 2. Konvencije iz reaktivne zabrane arbitrarnog oduzimanja života u proaktivni mehanizam pozitivnih obveza države. Iskoraci učinjeni 2019. godine, kroz ažuriranje Direktive 2008/96/EZ i usvajanje ambicioznih strateških okvira EU do 2050. godine, ne predstavljaju tek administrativne pomake, već su to svojevrsni pravno uobličeni akti kojima se jasno artikulira osviješteni etički imperativ koji se tiče prava na život i zaštite ljudskog života. Suvremena težnja europskog pravnog prostora, pod snažnim utjecajem stavova Lesanija, Stoyanove i Gerards, ide prema stvaranju „prava na siguran prometni sustav”. Evolucija prava na život transformirala je državu u aktivnog jamca sigurnosti koji mora predvidjeti ljudsku nesavršenost. Vision Zero u tom smislu nije samo prometni model, već etička i pravna operacionalizacija članka 2. Konvencije koja uvažava biološku krhkost čovjeka kao normativnu polazišnu točku. Život više nije statistička jedinica unutar kalkulacije o prihvatljivom riziku; on je apsolutna vrijednost kojoj se moraju podrediti i proračunske stavke i inženjerski standardi. Država koja danas ignorira „crne točke” i tehnološki napredak, svjesno i izravno ugrožava ontološku pretpostavku života svojih građana. Samo kroz ovakvu beskompromisnu primjenu pozitivnih obveza, cestovni promet prestaje biti prostorom tragedije i postaje prostorom sigurne mobilnosti, čime pravo na život konačno dobiva svoj puni, praktični i učinkoviti smisao u europskoj pravnoj zbilji.
Opširniji tekst: www.ceste-conference.com/hr/zbornik radova 2026
