Kada se stanoviti faktor (divljač na cesti) identificira kao uzrok prometnih nesreća sa značajnim posljedicama, tehnička i pravna struka kroz odgovarajuću suradnju moraju ponuditi prihvatljiva rješenja
mr. sc. Tatjana Potkonjak
Razvoj mreže prometnica te povećanje broja motornih vozila rezultiraju povećanjem broja šteta nastalih naletom vozila na divljač na autocestama. Prometne nesreće uzrokovane naletom vozila na divljač imaju značajan financijski aspekt s obzirom na visinu nastale štete, ali i značajan utjecaj na općenitu percepciju sigurnosti cestovnog prometa. Ključni pokazatelj sigurnosti prometa na cestama posve sigurno je broj prometnih nesreća, stoga kada se stanoviti faktor (divljač na cesti) identificira kao uzrok prometnih nesreća sa značajnim posljedicama, tehnička i pravna struka kroz odgovarajuću suradnju moraju ponuditi prihvatljiva rješenja. Kreirane su brojne i različite mjere za sprečavanje šteta od divljači u prometu, ali i modaliteti naknade takvih šteta. Prikaz različitih pravnih shvaćanja koja se tiču šteta i naknade šteta uzrokovanih naletom vozila na divljač na javnoj cesti, pokušaja iznalaženja optimalnih opcija te problema koji su uočeni na tom području.
Aktualni normativni okvir odgovornost za naknadu štete počinjene od divljači na javnoj cesti
Učestale izmjene zakona, ni na kojem pravnom području nisu dobrodošle, budući svaka promjena ukoliko je ozbiljno shvaćena traži i period prilagodbe i to ne samo subjekata u čijoj je nadležnosti njihova provedba već i subjekata na koje se imaju primjenjivati. Intenzivna normativna aktivnost tijekom dugog niza godina u području odgovornosti za štetu od divljači na javnoj cesti učinit će spornim brojna pitanja koja se tiču ovog uskog područja odgovornosti za štetu. Različita interpretacija normi koje reguliraju odgovornost za štetu nastalu od divljači na javnoj cesti a do koje je dolazilo u sudskoj praksi rezultirala je nejedinstvenom i neujednačenom primjenom mjerodavnog prava. Ne može se pri tom negirati činjenica kako štetni događaji naleta vozila na divljač na javnim cestama nisu rijetki, naprotiv, brojčano su vrlo respektabilni, a sukladno tome nije zanemariv ni broj odštetnih zahtjeva i sudskih postupaka u kojima se oni pojavljuju. Svim pravnim subjektima koji ulaze u krug potencijalno odgovornih za štetu nastalu od divljači na javnoj cesti, moraju biti poznati učinci pravnih normi koja uređuju to područje. Oni moraju znati stvarno i konkretno svoja prava i dužnosti kako bi predvidjeli posljedice svog činjenja ili nečinjenja, zahtjevi su to vladavine prava i pravne sigurnosti.
Vezano uz pitanje šteta nastalih naletom vozila na divljač Zakonom o lovstvu definirane su dvije moguće situacije koje se odnose na neposrednu odgovornost vozača i ovlaštenika prava lova za štetu nastalu na divljači i vozilu, na način da je propisana odgovornost vozača za štetu na divljači i za štetu na vozilu, ukoliko je isti upravljao vozilom suprotno propisima kojima je uređeno područje o sigurnosti prometa na cestama, dok je odgovornost lovoovlaštenika propisana u slučajevima kada se utvrdi da je šteta nastala kao posljedica provođenja lova. Sam Zakon ujedno propisuje kako će se u svim ostalim situacijama koje nisu njime uređene primjenjivati odredbe zakona kojim se uređuju obvezni odnosi. Neosporna je i vrlo realna mogućnost nastanka situacije koja se ne može podvesti pod ta dva zakonom predviđena slučaja. Posve je izgledan nastanak prometne nesreće u kojoj su svi subjekti obuhvaćeni citiranom zakonskom odredbom postupali sukladno svojim zakonom propisanim obvezama, ali je unatoč tome do došlo do naleta vozila na divljač na cesti te posljedično i nastanka štete uzrokovane tom prometnom nesrećom. Nedvojbeno je i krajnje životno predvidiva situacija u kojoj je vozač upravljao vozilom na način koji je u potpunosti u skladu s propisima koji reguliraju sigurnost prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi, a da je istovremeno pravna osoba koja gospodari javnom cestom odnosno koncesionar, na zahtjev lovoovlaštenika odnosno lovozakupnika, doista instalirala traženu i propisanu vertikalnu prometnu signalizaciju, pri čemu istrčavanje divljači na cestu zbog kojeg je došlo do prometne nesreće, nije produkt provođenja lova po lovoovlašteniku ili lovozakupniku iz čijeg je lovišta divljač istrčala na cestu.
Zakon o cestama
Zakon o lovstvu nije jedini propis koji regulira pitanje odgovornosti za štetu nastalu naletom vozila na divljač. Zakon o cestama također se bavi tim pitanjem i svojim odredbama „uvodi“ s obzirom na materiju koja je regulirana tim zakonom „novi subjekt“ u potencijalni obveznopravni odnos odgovornosti za štetu nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač: pravnu osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionara. Odredba čl.50. Zakona o cestama regulira pitanje „naknade štete od divljači“. Vezano za prometnu signalizaciju i opremu koja se spominje u čl. 50. Zakona o cestama a tiče se opasnosti, odnosno mogućnost naleta na divljač na javnoj cesti s obzirom na sadržaj Pravilnika o prometnim znakovima,
signalizaciji i opremi na cestama, neosporno je riječ o prometnom znaku „divljač na cesti“ i „zaštitnim žičanim ogradama“ koje sukladno odredbi čl. 2. st. 2. istog Pravilnika ulaze u kategoriju prometne opreme ceste. Evidentno je stoga da pojava divljih životinja, odnosno životinja na prostoru autoceste predstavlja veliku opasnost od prometnih nesreća s velikim materijalnim štetama, tjelesnim ozljedama pa i gubicima ljudskih života nastalih kao posljedica sraza vozila sa životinjom na kolniku autoceste S druge strane valja imati u vidu i negativan utjecaj izgradnje autocesta na prirodna staništa životinja. Postavljanje fizičkih zapreka poput žičanih ograda duž autoceste nameće se kao prijeka potreba, koja je evidentno prepoznata i prilikom normativnog uređenja opreme na autocestama. Upravo je obveza postojanja zaštitne žičane ograde u svrhu zaštite prometa od divljači i drugih životinja na trasi autoceste, odnosno njezino pravilno postavljanje te postojanje ili izostanak oštećenja na istoj, s obzirom na stajališta sudske prakse, od osobitog stava pri formiranju ključnih stajališta kod utvrđivanja odgovornosti pravnih subjekata – za štetu nastalu naletom vozila na divljač na autocesti. Imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 50. st. 2. Zakona o cestama prema kojoj pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač ukoliko, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima u praksi se postavilo i pitanje postoji li odgovornost lovačkog društva za štetu nastalu naletom vozila na divljač na autocesti, ukoliko nije postavilo takav zahtjev. Pojavili su se naime, slučajevi u praksi u kojima se naknada štete nastale naletom vozila na divljač na autocesti,
potraživala od lovačkog društva. Analiza brojnih presuda u kojima se odlučivalo o postavljenim tužbenim zahtjevima za naknadu štete nastale naletom vozila na divljač na autocesti, jasno ukazuje na dosljedno iznošenje od strane tuženika tj. pravne osobe koja upravlja autocestom odnosno koncesionara gotovo istovrsnih prigovora kojima se nastoji osporiti istaknuti tužbeni zahtjev. Ključni prigovori pravne osobe koja upravlja autocestom odnosno koncesionara kojima oni osporavaju svoju odgovornost za štetnu nastalu naletom vozila na divljač na autocesti u bitnom se svode na egzaktno pozivanje na propise kojima je regulirana materija građenja, rekonstruiranja i održavanja autocesta. Otklanja se postojanje kauzalnog neksusa, uzročno-posljedične veze između dužnog postupanja, odnosno izostanka dužnog postupanja i nastanka štetnog događaja, na način da se ukazuje kako:
Pravna osoba koja upravlja autocestom odnosno koncesionara u nakani da od sebe otkloni odgovornost permanentno i dosljedno se poziva na uredno ispunjavanje svih obveza i aktivnosti koje su dužni poduzimati na temelju pozitivnih propisa koji reguliraju relevantnu materiju. Međutim, pri tom gube iz vida činjenicu na koju im sudovi kontinuirano ukazuju, divljač se ne smije naći na prostoru autoceste. Jedan od zakonskih imperativa u projektiranju, gradnji, rekonstrukciji i održavanju javnih cesta je omogućavanje sigurnog prometovanja svih sudionika u prometu. Akcentiranje sigurnosti prometa razvidno je i kod definiranja redovitog i izvanrednog održavanja cesta. Tako redovito održavanje čini skup mjera i radnji koje se obavljaju tijekom većeg dijela godine ili cijele godine na cestama uključujući i sve objekte i instalacije, sa svrhom održavanja prohodnosti i tehničke ispravnosti cesta te sigurnosti prometa na njima. Izvanredno održavanje cesta su povremeni radovi koji se obavljaju radi mjestimičnog poboljšanja pojedinih dijelova ceste bez izmjene tehničkih elemenata ceste, osiguranja sigurnosti, stabilnosti i trajnosti ceste i cestovnih objekata, ali i povećanja sigurnosti prometa. U kontekstu iznesenih prigovora u kojima se navodi kako su poštivani svi propisi koji reguliraju pojedine radnje i aktivnosti koje je dužna te činjenice kako sudovi unatoč tim prigovorima akcentira ključni izneseni zakonski imperativ vezan za projektiranje, gradnju i održavanje javnih cesta: „omogućavanje sigurnog prometovanja svih sudionika u prometu“, treba percipirati kako to otvara nove potencijalne aspekte tog imperativa. Je li dostatno tek puko zadovoljavanje u naravi provedbenih propisa ukoliko se njima nije ostvario generalni zahtjev za sigurnim prometovanjem?
Odstupanja od pravnog shvaćanja Vrhovnog suda
Unatoč okolnosti što je Vrhovni sud još 2012. godine iznio stajalište koje se tiče tereta dokazivanja kako su poduzete sve radnje radi sigurnog odvijanja prometa autocestom, te potencijalno spornog pitanja o značaju činjenice da se divljač našla na autocesti u kontekstu propusta pravnog subjekta nadležnog za upravljanje i održavanje autoceste, osobito u dijelu koji se tiču stanja i održavanja zaštitne ograde kao i okolnosti da je predmetno stajalište potvrđeno u nizu kasnije donesenih presuda koje su se temeljile na izmijenjenim pravnim propisima, neophodno je ukazati i kako su u pojedinim slučajevima sudovi, osobito nižestupanjski zauzimali i drugačije stajalište. Prema čl. 26. Ustava Republike Hrvatske svi su građani Republike Hrvatske i stranci jednaki pred zakonom i sudovima. Pravna norma morala bi se u svim jednakim slučajevima primjenjivati na isti način. Nije sporno da se u Republici Hrvatskoj ne primjenjuje sustav presedana tj. precedentnog prava. Hrvatski ustav jamči neovisnost sudstva i prema ustavnoj odredbi suci sude samo na temelju ustava i zakona.
Međutim, neosporno je kako je hrvatskim zakonodavnim okvirom predviđeno od stane sudova razmatranje spornih pravnih pitanja, ujednačavanje sudske prakse te pitanja važna za primjenu propisa iz pojedinih pravnih područja dok se na sjednicama sudskih odjela županijskog suda, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Visokoga kaznenog suda Republike Hrvatske i Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske razmatraju i pitanja od zajedničkog interesa za sudove nižeg stupnja s područja tih sudova. Sukladno tome kako je evidentno da unatoč vrlo bogatoj sudskoj praksi u sferi odgovornost za štetu nastaloj naletom na divljač na autocesti, egzistiraju sporna pitanja koja se primarno tiču odgovornosti za štetu pravne osobe koja upravlja autocestom te teretu dokazivanja relevantnih činjenica, javila se potreba da pravno shvaćanje o njima zauzme i Odjel trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.
Pravno shvaćanje o tim pitanjima zauzeto je na sjednici odnosnog Odjela 20. prosinca 2022. godine i glasi:
“Za naknadu štete nastale naletom divljači na vozilo na autocesti pravna osoba koja upravlja autocestom odgovara po načelu predmnijevane krivnje. Kada je utvrđeno da se divljač nalazila na kolniku autoceste samim time dokazan je propust u održavanju autoceste od strane pravne osobe koja upravlja autocestom. Na tuženiku je teret dokazivanja da nije bilo njegovih propusta u održavanju autoceste pri čemu tužitelj nije dužan konkretizirati svaki pojedini propust ili štetnu radnju zbog kojih se divljač zatekla na kolniku autoceste“.
Kod razmatranja pitanja jedinstvene primjene zakona potrebno je ukazati i na ustavnu ulogu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, da kao najviši sud u Republici Hrvatskoj osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana. Od osobitog značaja za ostvarenje te uloge Vrhovnog suda je revizija, izvanredni pravni lijek predviđen Zakonom o parničnom postupku. Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a osobito: ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda, ili ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse revizijskog suda, pogotovo ako sudska praksa viših sudova nije jedinstvena, ili ako je riječ o pravnom pitanju o kojem sudska praksa revizijskog suda nije jedinstvena, ili ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije – trebalo preispitati sudsku praksu.
