AktualnostiPromet i pravoZakonska dužnost dostave podataka o osobi kojoj je vozilo dano na upravljanje

prije 2 tjedna11119 min

Vlasnik vozila prije povjeravanja upravljanja vozila drugoj osobi mora uvjeriti postoje li kod te osobe zakonske zapreke za sigurno upravljanje vozilom

mr. sc. Tatjana Potkonjak

Zakon o sigurnosti prometa na cestama, osim što propisuje obveze za sudionike u prometu na cestama, ustanovljuje i obveze za vlasnike vozila. Vlasnik je ovlašten sa svojom stvari i koristima od nje činiti što ga je volja, osim ako to nije protivno tuđim pravima i zakonskim ograničenjima. Ustavna osnova ograničenja prava vlasništva nalazi se u načelnoj odredbi prema kojoj vlasništvo obvezuje i sukladno kojoj su nositelji vlasničkog prava i njegovi korisnici dužni pridonositi općem dobru. U svjetlu maksimalnih ovlaštenja vlasnika s jedne strane i Ustavom ustanovljene obveze nositelja vlasničkog prava da pridonose općem dobru, treba percipirati i specifične zakonske obveze vlasnika vozila koje se tiču povjeravanja vozila na upravljanje drugim osobama. Ispunjenje zakonske obveze dostave vjerodostojnih podataka o identitetu osobe kojoj je vozilo dano na upravljanje za posljedicu ima vođenje prekršajnog postupka protiv osobe na koju se podaci odnose.

Prava, ali i obveze vlasnika

Zakon o sigurnosti prometa na cestama (ZSPC) propisuje obveze sudionika u prometu na cestama, ali i obveze vlasnika vozila u pogledu vozila kao objekta njegovog vlasništva kada on nije ujedno i sudionik prometa na cestama. Navedeno proizlazi iz činjenice da vlasnikom vozila kao pokretne stvari, u načelu, može biti svaka osoba. Međutim, vozilom u prometu na cestama legalno može upravljati samo osoba koja ispunjava zakonom propisane uvjete i to samo ukoliko upravlja vozilom u pogledu kojeg su ispunjene zakonom propisane pretpostavke.

Osposobljenost za upravljanje vozilom nije ni od kakvog utjecaja na mogućnost stjecanja vlasništva vozilom. Vozilo je pokretnina stoga se na stjecanje vlasništva vozila primjenjuju opće odredbe o pravnim temeljima i načinima stjecanja prava vlasništva na pokretnini kako je to propisano odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

Vlasništvo je skup maksimalnih ovlaštenja koja pripadaju nekoj osobi u pogledu neke stvari. Vlasnik je ovlašten sa svojom stvari i koristima od nje činiti što ga je volja, osim ako to nije protivno tuđim pravima i zakonskim ograničenjima. Ustavna osnova ograničenja prava vlasništva nalazi se u načelnoj odredbi da vlasništvo obvezuje i da su nositelji vlasničkog prava i njegovi korisnici dužni pridonositi općem dobru. Vlasništvo je i socijalno vezano. Pod socijalnom vezanošću vlasništva podrazumijeva se vezanost vlasnikove načelne slobode s dužnostima prema društvu. Dužnostima da trpi, propušta, čini i daje, a čija količina ovise o ulozi i socijalnoj funkciji vlasnikove stvari. Socijalna vezanost ne utječe na sadržaj prava vlasništva, ali utječe ograničavajuće na mogućnost izvršenja tog prava. U svjetlu navedenih maksimalnih ovlaštenja vlasnika s jedne strane i ustavom ustanovljene obveze nositelja vlasničkog prava da pridonose općem dobru, treba percipirati i specifične obveze vlasnika vozila propisane ZSPC-om koje se tiču povjeravanja vozila na upravljanje drugim osobama.

Kome dajete vozilo?

Pravni poredak nameće obvezu vlasnicima vozila kojima se namjerava sudjelovati u prometu na cestama poznavanje zakonskih odredaba koji definiraju uvjete pod kojima vozilo može sudjelovati u prometu na cestama kao i odredaba kojima su propisane pretpostavke koje mora zadovoljavati određena osoba da bi mogla upravljati vozilom na cesti. Nije pri tom ni od kakvog značaja ispunjava li vlasnik pretpostavke za upravljanje vozilom na cesti. Vlasništvo neosporno obvezuje, a vlasništvo opasne stvari obvezuje osobito. Pravna teorija i sudska praksa jedinstveni su u percepciji motornih vozila kao opasne stvari! U kontekstu socijalne vezanosti vlasništva vozila kao opasne stvari te presumpcije o poznavanju propisa koji reguliraju pretpostavke sigurnog upravljanja vozilom u prometu ZSPC propisuje obveze vlasnika vozila i s njim izjednačenih osoba u pogledu povjeravanja vozila na upravljanje drugoj osobi. Vlasnik vozila odnosno osoba kojoj je vozilo povjereno ne smije dati vozilo na upravljanje osobi za koju je mogao ili morao znati da nema pravo upravljati vozilom (upravlja vozilom prije stjecanja prava na upravljanje, za vrijeme dok joj je izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja vozilom ili zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom ili mjera opreza privremenog oduzimanja vozačke dozvole ili je isključena iz prometa, nema upisanu odgovarajuću kategoriju, upravlja vozilom bez pomagala ili ne postupa po uvjetima i ograničenjima navedenim u vozačkoj dozvoli, kojoj je vozačka dozvola oduzeta ili ukinuta), osobi za koju se na temelju njezina ponašanja može zaključiti da je pod utjecajem droga ili lijekova ili koja u krvi ima nedozvoljenu količinu alkohola ili je pod vidnim utjecajem alkohola ili je u tolikoj mjeri umorna ili bolesna da nije u stanju na siguran način upravljati vozilom. Razvidno je iz citirane odredbe kako se vlasnik vozila prije povjeravanja upravljanja vozila drugoj osobi mora uvjeriti postoje li kod te osobe zakonske zapreke za sigurno upravljanje vozilom. Postupanje protivno zakonskoj normi kojom je ustanovljena ova zabrana sankcionira se novčanom kaznom u iznosu od 390 do 92000 eura. U svijetlu činjenice kako zakon ustanovljuje obvezu vlasnika vozila da utvrdi postojanje eventualnih zapreka za sigurno upravljanje vozilom od strane osobe kojoj daje svoje vozilo na upravljanje posve se logičnim i utemeljenim ukazuje u zakonu sadržan zahtjev da vlasniku, odnosno korisniku vozila bude poznat i identitet te osobe kojoj se vozilo daje na upravljanje.

Vjerodostojan podatak o vozaču

Utvrđivanje identiteta vozača od osobitog je značaja u kontekstu utvrđivanja identiteta počinitelja prometnih prekršaja u situacijama kada vozač nije neposredno zatečen na mjestu počinjenja prekršaja, kada je primjerice uz upotrebu odgovarajućih tehničkih uređaja zabilježena nepropisna brzina kretanja vozila, odnosno kod nepropisnog parkiranja ili nekog drugog prekršaji iz ZSPC-a. Zakonom propisana obveza vlasnika odnosno korisnika vozila da dade vjerodostojan podatak o osobi koja je upravljala vozilom u vrijeme počinjenja prekršaja na zahtjev policijskog službenika ili službene osobe jedinice lokalne samouprave koja obavlja poslove članka 5. stavka 4. tog Zakona, te sankcioniranje nepostupanja sukladno toj zakonom ustanovljenoj obvezi predmet je razmatranja u ovom radu. Odnosna obveza vlasnika kontinuirano je predmet osporavanja kako pred domaćim tako i međunarodnim tijelima. Naime, ispunjavanje zakonom ustanovljene dužnosti od strane obveznik davanja podataka (pod prijetnjom kazne) za posljedicu ima vođenje prekršajnog postupka protiv osobe na koju se ti podaci odnose i to za prekršaj počinjen upravljanjem odnosnim vozilom. Ta osoba protiv koje će prekršajni postupak biti vođen može biti obveznik davanja podataka osobno, pa možemo govoriti o “samoprijavljivanju” ili to može biti druga osoba s kojom vlasnik vozila u bliskom odnosu, odnosu koji bi mu inače u prekršajnom ili kaznenom postupku davao mogućnost korištenja “blagodati nesvjedočenja”. Neophodno je pri tom ukazati kako izostanak točnog zakonskog određenja sadržaja predmetne obveze posve sigurno ni na koji način ne pridonosi jedinstvenom poimanju urednog ispunjenja te obveze ni ujednačenoj primjeni predmetne zakonske odredbe. Nužno je ukazati kako je aktualna odredba koja propisuje obvezu vlasnika vozila da dostavi podatke o osobi rezultat višegodišnjeg permanentnog nastojanja zakonodavca da sukcesivnom zakonodavnom aktivnošću otkloni brojne uočene probleme i poteškoće u primjeni odredaba ZSPC u situacijama kada identitet vozač koji je počinio ZSPC čl. 229. st. 3. i 4. ustanovljuje obvezu davanja vjerodostojnih

podataka o identitetu osobe kojoj je vozilo dano na upravljanje samo na “teret” određenog kruga osoba. Vjerodostojan podatak dužan je dati samo vlasnik vozila, odnosno korisnik, a ako je vlasnik vozila pravna osoba vjerodostojne podatke o osobi kojoj je vozilo dano na upravljanje dužna je dati odgovorna osoba u pravnoj osobi.

Izmišljena imena

Razvidno je iz navedenog kako prekršajno djelo iz čl. 229. st. 3., 4. i 7. ne može počiniti svatko, mogu ga počiniti samo određene osobe (delicta propria). Zakon je izričito definirao tko može biti počinitelj prekršaja: vlasnik vozila, odnosno korisnik te odgovorna osoba u pravnoj osobi ukoliko je vlasnik vozila pravna osoba. Takav stav neosporan je i u sudskoj praksi. Obveznik dostave podataka svjestan je da dostavom podataka o identitetu osobe kojoj je vozilo dao na upravljanje sebe ili drugu osobu izravno “označava” kao osobu protiv koje će prema odredbama Prekršajnog zakona biti vođen prekršajni postupak zbog nekog prekršaja za koji odgovara osoba koja je upravljala vozilom u vrijeme počinjenja prekršaja. Odnosne okolnosti rezultiraju nastojanjem obveznika dostave podataka da svakako izbjegne novčanu kaznu zbog ne udovoljavanja obvezi koja se tiče pravodobne dostave podataka o identitetu.

Obveznici dostave podataka u namjeri da se “okoriste” nedovoljno definiranim zakonskim pojmovima i izbjegnu sankciju očituju se nerijetko na način da se ne može sa sigurnošću utvrditi kome su vozilo povjerili na upravljanje tako da dostavljaju “netočne” ili “izmišljene” podatke koji se tiču imena, prezimena i adresa nepoznatih osoba. Međutim, sudovi imaju jasno stajalište u pogledu manjkavosti dostavljenih podataka koji “otežavaju” identifikaciju osobe koja je počinila prekršaj. U slučaju dostave “manjkavih” podataka, smatra se da osoba koja je dužna dostaviti tražene podatke nije ispunila zatraženu zakonsku obvezu. Starija praksa Ustavnog suda Republike Hrvatske svjedoči kako je sud zapravo dosljedan u akcentiranju obveze svih građana na aktivno sudioništvo u poštivanju pravnog poretka koje prema stajalištu suda uključuje i davanje nadležnima podataka o činjenicama bitnim za održavanje javnog reda. Jedna od činjenica bitnih za održavanje javnog reda, prema stajalištu Ustavnog suda je i podatak o tome tko je u određenom trenutku upravljao vozilom.

Prijepori u primjeni

Zaključno, zakonska norma kojom se propisuje obveza određenog kruga osoba da dostavljaju nadležnim tijelima podatke o identitetu osoba kojima su dali vozilo na upravljanje radi utvrđivanja identiteta počinitelja prekršaja počinjenog upravo tim vozilom, izazvala je brojne prijepore u svojoj primjeni. Prijepori oko ove obveze i otpor vezan uz njezino izvršenje imanentni su svim pravnim porecima koji je propisuju. Nastojalo se stoga u ovom radu, iznošenjem i obrazlaganjem sudske prakse i sadržaja spornih odredaba ukazati na razloge kojima su se nadležna tijela rukovodila pri donošenju svojih odluka vezanih uz tu obvezu. Nerijetko su odluke ne samo tumačile sadržaj obveze već i opravdavale intenciju zakonodavca pri  njezinom propisivanju. Pokazalo se kako sudska praksa može biti iznimno koristan putokaz pri iznalaženju logičnih i utemeljenih rješenja na području koje vrvi nedorečenošću i neusklađenošću te izostankom jasnog sadržaja same zakonske obveze. Tumačenje intencije zakonodavca, osiguranje jedinstvene primjene zakonskih normi te točno utvrđenje sadržaja obveza ustanovljenih zakonom istinska je zadaća sudova pri postizanju višeg stupnja pravne sigurnosti i ostvarenja postulata vladavine prava.