Između dva rata Rijeka i Sušak bili su svojevrsne predstraže dviju prenapregnutih kraljevina koje su se, nastojale nametnuti jedna drugoj, dokazujući svoju političku snagu
Piše Igor Žic
Talijanska enciklopedija znanosti, književnosti i umjetnosti, kolokvijalno La Treccani, najpoznatija je enciklopedija na talijanskom jeziku. Djelo je Instituta talijanske enciklopedije, koji su u Rimu 1925. osnovali Giovanni Treccani i Giovanni Gentile. Prvo izdanje objavljeno je u razdoblju od 1929. do 1937. godine, u 35 pet svezaka, plus jedan tom indeksa, nakon čega je tijekom godina slijedilo devet svezaka dodataka. Tamo, u članku Fiume, čitamo:
“Neposredno zaleđe Rijeke u osnovi čini zatvoreno područje između Kvarnera i juga, Monte Caldiera (Učka) na zapadu, gorja Nevoso (Snježnik) na sjeveru i Velike Kapele na istoku; grad leži u središtu ove regije, na spoju tri prirodne ceste; one koja dolazi sa sjevero-zapada, odnosno iz Trsta, a prolazeći prijevojem Postojne prolazi između Nevosa i Monte Caldiere; one koja dolazi sa jugo-istoka, uz obalu morlacca (Velebitski kanal); i jugo-zapadne ceste, uz istočnu obalu Istre. Duž tih pravaca kretanje je lako, dok su kretanja usmjerena prema planinskim nabiranjima otežana. Razvoju urbanog središta pogodovala je Fiumara (ili Eneo), kratka, ali obilna rijeka krškog podrijetla.
Grad se prostire uz more, desno od Fiumare. Stari grad, zatvoren među zidinama sve do osamnaestog stoljeća, očuvao je kroz stoljeća gabarite i kvadratni plan rimske Tarsatice i svojim uskim i karakterističnim uličicama, s visokim kućama naslonjenim jedna na drugu održava izgled srednjovjekovnog grada, iako su sve njegove građevine iz kasnijeg razdoblja. Među njima se ističu masivni barokni Gradski toranj, katedrala – romanička crkva koja je potpuno pregrađena, s prekrasnim zvonikom, a prije svega crkva Svetog Vida (1638.- 1742.), imitacija crkve Santa Maria della Salute u Veneciji.“ (XV, 516-517)
Između dva svjetska rata Rijeka i Sušak, razdvojeni graničnom linijom koja je pratila Rječinu, bili su svojevrsne predstraže dviju prenapregnutih kraljevina koje su se, nastojale nametnuti jedna drugoj, dokazujući svoju političku snagu. Prekogranični promet funkcionirao je relativno teško, jer su obje države te gradove tretirale kao svoje krajnje točke, a graničnu liniju gotovo kao liniju bojišnice. U zraku se mogao naslutiti dolazak novog velikog rata. Godine 1931. u Rijeci je bilo 57.682, a na Sušaku 16.111 stanovnika. Iste godine uvedene su prve tri gradske autobusne linije u Rijeci: br. 2 prema Škurinjama, br. 3 prema Podmurvicama i br. 4 prema Kozali. Polazište autobusa bilo je na Piazza Regina Elena (Jadranski trg). Kasnije je dodana linija br. 5 prema Turniću. Linija br. 1 bila je tramvajska – od Školjića do Kantride, uspostavljena još 1899. godine. Na Sušaku autobusno stajalište bilo je na malom trgu iza hotela Kontinental.
Od nekih prometnih zahvata u gradu može se registrirati da je krajem 1926. godine svečano otvoren novi prekogranični most na Rječine kod Kontinentala i da je 1927. napravljena nova državna cesta Rijeka – Kantrida – Volosko. Krajem 1933. godine Rijeka je imala 753 automobila i 45 autobusa, dok je Trst, primjerice, imao 3.065 automobila i 71 autobus, a cijela Italija je brojala 248.157 automobila i 9.332 autobusa. Prva asfaltirana cesta na ovim prostorima bila je Trst – Rijeka dovršena 1934. godine, nakon tri godine gradnje. U Kraljevini Jugoslaviji nije bilo asfaltiranih cesta. Projektiranje Jadranske magistrale počelo je 1935. godine na dionici Sušak – Crikvenica – Novi Vinodolski (48 km). Dionica je bila dijelom izvedena u betonu, tek nedugo prije početka Drugog svjetskog rata. Godine 1939. Kraljevina Jugoslavija imala je 15.500, a Velika Britanija – 2,3 milijuna automobila. Godine 1939. sagrađena je velika garaža za 24 autobusa uz tramvajsko okretište na Školjiću – koja se održala do danas kao garaža Autotroleja.
Upravo zbog neprirodne granice nastojali su se naći različiti načini da se s Mussolinijevom Italijom, toj državi posve nepotrebna Rijeka, ipak nekako prometno poveže. Tako je krajem 1936. utemeljena brodarska kompanija Fiumana u čiji sastav ulaze brodovi Costiere, Zaratine, Saima, te dva broda venecijanskog San Marca. Bio je to pokušaj da se efikasno ustroji obalna plovidba u ovom dijelu Jadrana. Fiumana je održavala linije: Rijeka – Ancona, Ancona – Zadar, Rijeka -Opatija – Pula – Brioni – Venecija, Zadar – Biograd, Rijeka – Opatija – Cres – Mali Lošinj – Zadar – Lastovo. Izletničke linije išle su iz Rijeke do Opatije i Lovrana, te Medveje i Mošćeničke Drage, a posebno su bile popularni noćni izleti Osvježenje na moru. S istim ciljem 1937. godine uspostavljena je hidroavionska linija Venecija – Rijeka.
S druge strane Rječine situacija je bila slična.
“Sušak je najvažnija saobraćajna točka na obali jugoslavenskog Jadrana. Postoji više direktnih željezničkih veza sa inostranstvom tako sa Bečom, Münchenom, Berlinom, Pragom, Varšavom i Budimpeštom, a sa riječke stanice su opet veze s Italijom, te dalje sa centralnom Evropom. Parobrodarske veze za osobni promet su vrlo guste, te vežu čitavo područje jugoslavenskog Jadrana. Na trećem mjestu bi bile avionske veze, koje vežu Sušak sa Zagrebom, te dalje preko Graza i Beča sa Pragom, odnosno na drugu stranu s Beogradom. Radi se na uvodjenju nove linije, koja bi avionima vezala Sušak sa Ljubljanom, Klagenfurtom, Salzburgom i Berlinom, a i jedne hidroavionske linije Sušak – Kotor sa doticajem važnijih mjesta na jugoslavenskoj obali Jadrana. Aerodrom se nalazi na Grobničkom polju. Posljednji bi došli na red autobusi, čije linije imadu vrlo gustu mrežu po čitavom Hrvatskom primorju i zaledju. Iz Sušaka polaze autobusne linije u pet raznih pravaca za vanjski saobraćaj.“ (Vrignanin, J.S.: „Sušak-Trsat“, 1932., str. 31-32)
U nadmetanjima Kraljevine Itaija i Kraljevine Jugoslavije događale su se neobične stvari. Tako recimo, nakon što je uređen stadion na Kantridi (1935.) na Sušaku se uređuje stadion Orijenta (1936.). Kada je u Rijeci preuređena Vojno-pomorska akademija za bolnicu, na Sušaku je podignuta jedna od najsuvremenijih bolnica u državi. Nakon što je podignut Zavjetni hram na Kozali, podiže se pravoslavna crkva Svetog Đorđa na Boulevardu. Jedinu prednost imao je Sušak u projektiranju Hrvatskog kulturnog doma s neboderom, kao najvišom zgradom u Jugoslaviji, no Talijani su bili efikasniji, pa je Riječki neboder dovršen ranije, iako je gradnja započela kasnije. Pred sam Drugi svjetski rat situacija se dijelom normalizirala pa su Sušačani prelazili granicu s ciljem kupovine i odlaska u Teatro Verdi, dok su Riječani odlazili na kupanje na Pećine i u crkvu Gospe Trsatske. Novi veliki rat prebrisao je besmislenu granicu na Rječini i uspostavio logičniji promet i u gradu i oko njega.
