U Hrvatskoj se ne provode sustavna istraživanja nesreća koja bi uzela u obzir koliko dugo je vozio prije nesreće, je li bio umoran, neispavan, pod stresom…
mr. Ljiljana Mikuš
U Hrvatskoj se ne provode sustavna istraživanja prometnih nesreća koja bi uzela u obzir psihofiziološko stanje vozača u trenutku nesreće, prikupila što više podataka o vozaču, njegovom ili njezinom životnom stilu, načinu vožnje, okolnostima koje su prethodile nesreći (koliko dugo je vozio prije nesreće, je li bio umoran, neispavan, pod stresom, koje lijekove uzima, je li imao zdravstvenih ili emocionalnih poteškoća). Ne provode se ni aktivnosti ili mjere koje bi promovirale odgovornost sudionika u prometu za trenutno psihofizičko stanje, samoprocjenu vlastitih mogućnosti za sigurno sudjelovanje u prometu, načine ponašanja u kriznim i traumatičnim situacijama te svjesnost o utjecaju alkohola, droga, umora, nespavanja, stresa i uzimanja psihoaktivnih lijekova na sigurnost vožnje.
Umor možemo definirati kao skup karakterističnih biokemijskih i funkcionalnih promjena u organizmu koje pogoršavaju njegovu funkciju, a do kojih dolazi zbog pretjerane radne aktivnosti i nedovoljnog odmaranja. S psihološkog aspekta, to je kompleksni doživljaj nelagodnosti, mlitavosti i bezvoljnosti, koji nas potiče da prekinemo rad ili promijenimo vrstu aktivnosti. Možemo reći da umor djeluje kao zaštitni mehanizam koji sprječava da organizam dođe u stanje preopterećenosti i daje mu vremena za oporavak. Problem je i to što umor ne možemo otkriti odnosno dokazati na isti način kao npr. prisutnost alkohola i droge u organizmu.
Umor negativno utječe upravo na one sposobnosti koje su potrebne u vožnji. U stanju umora otežano je shvaćanje i interpretiranje percipiranih podataka, npr. onih koji su važni za procjenu brzine kretanja i udaljenosti drugog vozila. Vrijeme reakcije odnosno sposobnost brzog i točnog reagiranja na podražaje je usporeno. Psihomotorna spretnost može biti narušena, što se očituje u slabijoj koordinaciji pokreta, izostanku ili pojavi suvišnih pokreta, drhtanju ili tremoru. Smanjena je sposobnost stjecanja i pamćenja novih informacija. Snižena je razina kognitivnog funkcioniranja: misaoni proces umorne osobe usporen je pri prosuđivanju situacije i odlučivanju, posebno u iznenadnim kritičnim situacijama kada je potrebno brzo i točno reagirati. Pri mentalnom radu u umornom stanju može doći do pojave tzv. mentalnih blokova, odnosno kratkotrajnih prisilnih pauza u toku kojih čovjek nije u stanju misliti na svoju aktivnost. Na doživljajnom planu ovakve blokove označava stanje trenutne konfuzije i nesposobnosti koncentracije na zadatak.
Trostruko veći rizik
Slabija je kontrola usmjeravanja vozila u željenom pravcu, održavanja udaljenosti između vozila, vozači su skloni ustrajati na brzini uz gubitak uvida u situaciju. Umor izrazito djeluje na emocionalno stanje vozača, otupljuje kritičnost prema vožnji, okolini i opasnosti, smanjuje toleranciju na ponašanje ostalih sudionika u prometu, vozač može postati nesiguran, nepažljiv i nesnalažljiv, što u prometnoj situaciji znači i povećanu vjerojatnost događanja prometnih nesreća.
Istraživanja su pokazala da je kod osobe koja vozi nakon što je budna 17 sati rizik od sudara jednak riziku kod osobe koja ima 0,5 promila alkohola u krvi (tj. dvostruko veći od normalnog rizika). Pronađena je i značajna povezanost između akutnog umora (na temelju gubitka sna noć prije) i uključenosti u sudar. Kod vozača koji su u 24-satnom razdoblju spavali manje od pet sati, rizik od prometne nesreće povećan je gotovo trostruko.
Umor je povezan s cirkadijurnim ritmom odnosno unutarnjim biološkim satom koji se ponavlja otprilike svaka 24 sata: usklađuje razdoblja budnosti i spavanja, utječe na tjelesnu temperaturu, raspoloženje, motivaciju, radni učinak i druge funkcije. Tijekom 24-satnog ciklusa organizam ima najveću potrebu za snom između ponoći i četiri sata ujutro i tada je na najnižoj razini aktivnosti. U tim trenucima postoji prirodna potreba za spavanjem i, ako se to ne može učiniti, javlja se osjećaj umora i pospanosti. U manjoj mjeri, aktivacija organizma snižena je i u razdoblju između 14 i 16 sati. Istraživanje cirkadijurnih ritmova godinama se provodilo i u našoj zemlji, u Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada u Zagrebu, te bi bilo važno znanstveno dobivene spoznaje primijeniti u praksi.
Utjecaj umora dolazi do izražaja posebno u dugotrajnoj vožnji, kada vozači ne uzimaju dovoljan broj stanki za odmor. Umor se javlja već nakon dva sata vožnje ili prijeđenih 200 do 500 kilometara, te ne ovisi samo o duljini vožnje, nego i o aktivnostima koje su prethodile vožnji, kvaliteti spavanja i odmora, dobu dana ili noći te stresnim situacijama iz privatnog ili radnog okruženja.
Tehnologijom protiv umora
Dugotrajna, monotona vožnja po autocesti za vozača je jednoličan i dosadan zadatak, aktivnost se ne mijenja, podražaji i signali na koje treba reagirati pojavljuju se relativno rijetko. Aktivnosti kojima nedostaju promjena i raznovrsnost, koje se sastoje od jednoličnih, jednostavnih zadataka koji se stalno ponavljaju i sadrže mali broj podražaja koji se rijetko pojavljuju također predstavljaju rizični čimbenik za događanje nesreća jer doprinose osjećaju umora i pospanosti.
Prema tome, to što imamo pregledne, dobro konstruirane i izgrađene autoceste, ne znači da su one potpuno sigurne za vozače. Mnoge države prepoznale su ovaj problem u cestovnom prometu i ponudile rješenja. Moguće je opremiti ceste rubnim crtama ili središnjim crtama koje pružaju audio-taktilnu povratnu informaciju kad ih se prijeđe, kako bi se spriječili nepromišljeni postupci umornih (ili na neki drugi način indisponiranih) vozača. Također, proizvođači automobila razvijaju sustave za prepoznavanje umora kod vozača, na način da se kontrolira kretanje vozila ili se kontrolira vozač – kamere omogućuju promatranje osobe, te se u slučaju zatvaranja očiju ili pada glave (znakovi spavanja) daju upozoravajući signali.
Neki vozači pokušavaju kompenzirati utjecaj umora na način da povećaju zahtjevnost zadatka, dakle da ne bude monoton ni dosadan, povećanjem brzine vožnje (sada osjećaj brzine potiče adrenalin i pozornost raste) ili njihovim snižavanjem (usporavanje vožnje). Upitno je jesu li navedene strategije dovoljne za smanjenje rizika zbog umora, a sasvim sigurno je da nisu prihvatljive s aspekta prometne sigurnosti.
Na koji način se vozač može boriti protiv umora? Odmor je jedini način da se spriječe posljedice umora. Nema načina da se prevenira umor osim da se prije puta vozač dobro i kvalitetno naspava.
Nekoliko savjeta vozačima
Ako primijetite znakove pospanosti i umora, npr. problemi s držanjem očiju otvorenima, poteškoće s koncentracijom i pažnjom ili često zijevanje, tada je potrebno zaustaviti se, prošetati, udahnuti svježi zrak, popiti kavu, popričati sa suvozačem, a pomaže i lagana tjelovježba. Započnite putovanje dovoljno naspavani – najmanje šest sati. Na dugim putovanjima napravite 15-minutnu pauzu izvan vozila svaka dva sata ili svakih 160 kilometara. Planirajte prenoćiti negdje ako idete na putovanje koje dugo traje. Ako je moguće, dobro je na dužim putovanjima imati suputnika, tako da možete s nekim razgovarati i podijeliti vožnju – pobrinite se da se odmarate kada ne vozite.
