Istočni izlaz, koji se nalazi usred grada, ozbiljnije se počeo rješavati od 1976. godine
Igor Žic
Početkom 1976. godine sve je bilo drugačije no danas. Ili skoro sve. Neki događaji su ulijevali nadu, a drugi su bili krajnje upozoravajući. Rijeka je išla ubrzano naprijed, no pri tome je ozbiljno teturala. Isto kao i tadašnja država. Istočni izlaz, koji se, što je prilično neobično, nalazi usred grada, ozbiljnije se počeo rješavati od 1976. godine, u sklopu programa RI-19, za bržu izgradnju Rijeke. U prvoj fazi izgradnje izvršena je rekonstrukcija Ulice Ivana Zajca, što je uključivalo i gradnju pješačkog pothodnika prema glavnoj gradskoj tržnici. Taj pothodnik Riječani nikad nisu uzeli za ozbiljno jer ima u sebi nešto prijeteće, a pokretne stepenice odviše često ne rade. Potom su sagrađeni, odmah uz kazalište Ivana Zajca, cestovni i željeznički most preko Mrtvog kanala.
Novi most preko Mrtvog kanala
“Prvi objekt istočnog izlaza, most preko Mrtvog kanala, vezat će se na budući veliki vijadukt Delta-Piramida, a bit će širi nego duži. Kad bude završen i pušten u promet ovaj će most imati veću širinu od dužine. Kolnik mosta bit će širok 19,5 metara, širina sjevernog pločnika imat će 6, a južnog 3 metra. Željeznički dio mosta bit će širok 6,5 metara, nalazit će se južno od cestovnog, a od njega će razdijeliti jedna diletacija.
Pomicanje pruge uvjetuje da se u izgradnju istočnog izlaza uključi i rekonstrukcija Ulice Ivana Zajca od križanja s ulicom Dositeja Obradovića (tako se zvala do 1994. godine – danas Ulica Ignazia Henckea, graditelja pravoslavne crkve sv. Nikole u toj ulici, op. aut.) do Mrtvog kanala. Na ovoj prometnici rekonstruirat će se gornji stroj i poprečni nagib, čime će se dobiti suvremena cestovna prometnica sa šest traka. Željeznička pruga premjestit će se prema jugu, na prostoru kraj zgrade kazališta Ivan Zajc. Rekonstrukcijom Ulice Ivana Zajca privremeno će se riješiti i autobusno stajalište u ovoj ulici. Kraj parka napravit će se ugibalište koje će odjednom moći primiti tri autobusa. Time će se izbjeći opasnost kojoj su putnici autobusa bili izloženi prilikom prolaska vlaka. Oni koji čekaju autobus više neće morati prilikom prolaska vlaka autobus čekati na sredini kolnika“ (Novi list, 21.01.1976.)
I sam sam bezbroj puta prelazio između teretnih vagona vrlo dugih kompozicija – zaustavljenih nasred obale! Tu vrlo neugodnu urbanističku glupost dugujemo Mađarskoj, koja je, krajem 19. stoljeća, zbog transporta drva sa Delte do luke, položila šine tik uz kazalište.
Snijeg zameo prometnice
Kao i svake zime, snijeg je svojim prisustvom neugodno zaskočio Rijeku i okolicu.
“Nakon iznenadne snježne oluje koja je u nedjelju potpuno odsjekla prigradsko područje općine od Rijeke, stanje se postupno stabilizira. Zajedničkim naporima vozača Autotroleja i putnika autobusi su se uspjeli izvući iz snijega i leda, pa iako s kašnjenje, ipak stići u Rijeku i radni ljudi na posao.
Tako je linija za Studenu uspostavljena tek u 10.30, a prvi autobus iz Kastva stigao je u Rijeku tek u podne jer je, zbog jače poledice i slabo posipane ceste, glavna prometnica Rijeka-Kastav-Jušići ostala paralizirana više sati. U toku dana još uvijek nije uspostavljena linija Rijeka-Drnjevići-Šumci, iako je područje vrlo blizu i zapravo dio grada, ali se nitko nije sjetio da cestu osposobi, a nije uspostavljena ni udaljena linija za Novokračine (u Sloveniji).“ (Nov list, 2. veljače 1976.)
I dalje…
“Poledice i ugaženog snijega ima na čitavom putu Karlovac-Delnice-Rijeka, dok kod Gornjeg Jelenja jaka bura stvara nanose od 3 metra. Zimska služba stalno čisti i posipa kolovoz, ali je uz obaveznu zimsku opremu neophodna i izuzetna opreznost vozača. Očekuje se da će u toku dana za saobraćaj biti osposobljen put Crni Lug – Gerovo u Gorskom kotaru. Ugaženog snijega i poledice ima i na putevima od Rijeke prema Ljubljani i Trstu, gdje je također obavezna zimska oprema. Na putu od Rijeke preko Učke za Istru, uspostavljen je promet – osim za teška vozila.“ (Novi list, 3. veljače 1976.)
Ta vrlo zahtjevna prometnica dovršena je u kolovozu 1785., u vrijeme riječkog guvernera Pavla Almasyja, a povezala je Rijeku, preko Učke, s Pazinom. Graditelj ceste bio je Antun Gnamb, glavni gradski inženjer, a kameni natpis postavljen povodom njenog puštanja u promet već dugo se čuva u Pomorskom i povijesnom muzeju. To je bila makadamska cesta, predviđena za konje i kola. Asfalt koji je postavljen na originalnu cestu nije mogao riješiti osnovni problem. Naime, to uopće nije cesta za kamione, Sedamdesetih godina jednom sam vozio noću kroz mećavu po toj cestu i bilo je izuzetno neugodno, pa i opasno. Uz neizbježan hipnotički efekt pahuljica snijega koje agresivno idu iz mraka prema vozačkom staklu. Nikad potom mi nije palo na pamet ništa slično na toj dionici!
Ta cesta mogla bi biti zanimljiva za lokalnu inačicu slavne brdske utrke Pikes Peak (vozi se u Koloradu od 1916. godine, a cesta, duga 20 kilometara, asfaltirana je tek 2011. godine. Visinska razlika odgovora usponu od mora do vrha Učke, a ima 156 zavoja. Godine 2024. pobijedio je Ford F-150 Lightning SuperTruck, dakle električni kamionet s “bijednih” 1.600 KS.
Nesreća Alfa autobusa na Kozali
Na žalost, uz niz prometnih problema u gradu i okolici dolazilo je i do vrlo teških saobraćajnih udesa. Tako je poginuo vozač kamiona kod igrališta Orijenta na Krimeji, kada su kamionu, natovarenom sa 40 tona tereta, popustile kočnice. Nesreća je mogla imati i tragičnije posljedice da su se kojim slučajem u tom trenutku, na tom vrlo prometnom mjestu, zatekla druga vozila i ljudi. Druga nesreća, koja se zbila ubrzo, nije imala tragičnih posljedica, ali za današnje prilike zvuči neobično.
“Nezgoda autobusa Alfa Romeo riječkog Autotroleja, koji se jučer uvečer survao u nekoliko metara duboku provaliju kod posljednje autobusne stanice na Kozali, još je jedna u nizu sličnih. Ovaj put srećom nitko nije stradao zahvaljujući činjenci da u autobusu nije bilo putnika, ali i zato što na cesti nije bilo drugih vozila. Koliko se sjećamo u posljednjih šest mjeseci to je već četvrti put da je ljudska ruka bila nemoćna da zaustavi vozilo.” (Novi list, 19. veljače 1976.)
Koliko god se alfistima činilo nemogućim, Alfa Romeo je proizvodio vrlo uspješno i autobuse i trolejbuse, pogotovo tijekom pedesetih godina.
“Drastično zagušenje prometa, loše, neprohodne ceste, a u isto vrijeme nagli, zapanjujući porast broja vozila i krajnje mali broj saobraćajnih milicionera – sve je to dovelo do teške prometne more, koja prijeti potpunim zagušenjem. Za samo godinu dana broj vozila skočio je od 26.000 na blizu 33.000… Rijeka je jednako zagušena kao i Pariz koji se dužinski jednako prostire na 10 kilometara – a Pariz ima 5 milijuna stanovnika.” (18. veljače 1976.)
I tako su se Rijeka i Pariz našli u istoj (neozbiljnoj) rečenici i nakratko poravnali, barem na razini prometnih problema.
Akumulatora ni za lijek
Iako se na Kvarneru išlo naprijed, na primjer s projektiranjem i gradnjom mosta za otok Krk, tunela kroz Učku ili uspostavom poslovne zone Rijeka na Škrljevu (danas je to poslovna zona Bakar), ipak se cijeli sustav urušavao na vrlo bazičnim stvarima. Što je bilo tipično za socijalizam.
“Motorizirani Riječani ove zime imaju brige oko nabave novih akumulatora – u prodavaonicima ih ima samo povremeno i to ne za sve tipove automobila.” (Novi list, 5.veljače 1976.)
Taj problem se obično rješavao kraćom vožnjom do Trsta, u kojem nikad nije bilo nestašica.
“Već puna dva mjeseca nije pala ni jedna kap kiše pa je prigradsko područje do kojeg još nije stigao vodovod zahvatila izrazita zimska suša. Nestašica vode na prigrađu postaje kritična pa građani ovih dana masovno traže dovoz vode. To su građani iz uvijek najžednijih područja Mjesne zajednice Srdoči-Gornji Zamet: Grpci, Podgrpci, Pilepići, ali i građani Pehlina, Marinića, Viškova, Drenove, Pulca i drugih udaljenijih područja na Kastavštini i Grobinštini. Kako kriza vode raste, pojačava se i pritisak za dovoz vode i raste broj narudžbi. Dnevno i po trideset domaćinstava zatraži dovoz vode.” (Novi list, 5. veljače 1976.)
Kako nije bilo kiše, tako je na rijekama bio nizak vodostaj i hidrocentrale nisu mogle proizvoditi struju. Tako su krajem siječnja započele redukcije, koje su dobivale sve ozbiljniji oblik početkom veljače, kada je uveden i treći stupanj redukcije, koji je zahvatio i domaćinstva. Te redukcije upozoravale su da nešto ozbiljno ne valja u funkcioniranju države. Ubrzo je uslijedio i čitav niz drugih nestašica…
