Heinrich von Littrow napisao je “austrijski”, neusporedivo bolji vodič Rijeke, no iz današnje perspektive zanimljivo je čitati i “mađarski” vodič Kenedyja
Igor Žic
Mađarski gubernij u Rijeci obnovljen je s grofom Josipom Zichyjem, koji je bio instaliran 10. kolovoza 1870. godine. U skladu s kraljevom naredbom od 29. studenog 1870. sve riječke škole izuzete su od hrvatske uprave i potpale su pod Mađarsku.
Iste godine ugledni francuski inženjer Hilarion Pascal, projektant marsejske i tršćanske luke, izradio je projekt riječke luke. Dana 15. lipnja 1872. godine Rijeka je proglašena municipijem. Krajem iste godine na mjesto gradonačelnika dolazi okretni Govanni de Ciotta i na njemu ostaje sve do 1896. godine. On se vrlo spretno uklopio u agresivni mađarski imperijalizam, izvlačeći veliku korist za grad kroz različita državna ulaganja, najviše na području luke i željeznice.
Cijelo to doba najbolje sažima cinična rečenica: “Rijeka je mađarski grad, u kojem Hrvati govore talijanski, a gradonačelnik njemački!” Rijeka je spojena željezničkom prugom s Pivkom (Ljubljanom – Bečom) 24. lipnja 1873., a s Karlovcem (Zagrebom – Budimpeštom) 23. listopada iste godine. Mađari su planirali dvokolosječnu prugu, no zbog ogromnih troškova odlučili su ipak izvesti samo jedna kolosjek. Direktna posljedica nove pruge bilo je podizanje dva velika hotela:
Europe na obali luke i Hotel de la Ville (današnji restoran Index), pokraj prve željezničke stanice. Heinrich von Littrow, udomaćeni pomorski stručnjak i književnik, tiskao je 1884., kod Emidia Mohovića (vlasnika i urednika dnevnika La Bilancia), prvi ilustrirani vodič “Fiume und seine Umgebungen” (Rijeka i okolica). Mađari su odgovorili iste godine s izdanjem “Quarnero, Fiume es Abbazia” Geze Kenedija.
U Rijeci kao kod kuće
Geza Kenedy (izvorno Kaufmann, 1853.-1935.) srednju školu završio je u Segedinu i Pečuhu. Studirao je pravo na akademiji u Pečuhu, a zatim je otišao na Sveučilište u Budimpešti, gdje je 1877. postao doktor politologije, a 1880. doktor prava. Godine 1881. pridružio se redakciji “Pesti Hírlap”. Do 1900. godine napisao je više od dvije tisuće uvodnika. Kao tvrdi mađarski nacionalist, ukazivao je na prometnu važnost riječke luke. U svom vodiču “Kvarner, Rijeka, Opatija” (1884. godine) tako piše:
“Onaj tko putuje ugarskom željeznicom (iz pravca Karlovca), uživa još u tome što između Fužina i Bakra, s nekoliko tisuća stopa visine, takoreći odozgo, može ispod sebe promatrati Kvarnerski zaljev, išaran otocima, kao da se ispred njega prodstire umjetnički oslikan detalj karte. Ova je dionica ugarski Semmering. Odavde je željeznička pruga ista kao i austrijska pruga iz smjera stanice Matulji – Opatija, spušta se izrazito strmo. Kotači snažno koče, motor radi suprotnom parom i u kratkom roku vlak stiže neposredno iznad mora, na (stari) riječki kolodvor.
Onome tko je odrastao u unutrašnjosti, ovo je neki drugi svijet. Golemi usidreni brodovi, kola za transport tereta, prostrana skladišta, beskrajna količina nagomilanih bačvi, daski, hrastovih dužica za bačve (glavni izvozni artikal Hrvatske u tom razdoblju!), sanduka i svežnjeva.
Rijeka je jedan od onih gradova u kojima se čovjek, čim izađe na ulicu, odmah osjeća kao kod kuće. Koliko je za to zaslužna arhitektura, koliko blizina mora, a koliko karakter stanovnika Rijeka; neka ostane pitanje… Rijeka je isto tako i grad gdje gotovo svi neprestano rade. Nema aristokracije u pravom (mađarskom) smislu riječi, premda ne nedostaje milijunaša. Oni, međutim ne žive prema kontinentalnim moralnim principima, ne teže javnom pokazivanju bogatstva.
Obrazovani sloj stanovništva preko dana može se naći na Trgu Adamić (Trg Republike Hrvatske), u kavani Central (hotela Europa), a navečer na Korzu, dok se gradska elita može susresti u dvoranama Casino patriottico (Radio Rijeka). Prostori riječkog Casina su veliki, sjajno dekorirani (freskama Giovannija Fumija) i imaju pogled na more. U čitaonici se mogu pronaći novine na različitim jezicima, kao i na mađarskom.”
Svađa Rijeke i Budimpešte
Dok je Kenedy šetao popločenim riječkim ulicama, još se raspravljalo da li će se staro Adamićevo kazalište obnoviti – ili će se sagraditi novo. Napokon je odlučeno da će se izgraditi novo, po projektu bečkih arhitekata Fellnera i Helmera. Ta blistava zgrada, veliki uspjeh gradonačelnika Ciotte, dovela je do velike svađe Rijeke i Budimpešte.
Nezavisno od idile u odnosima lokalnih političara s Budimpeštom, sve se zakompliciralo s lučkim odvojkom željezničke pruge. Godine 1887. Mađari su odlučili izgraditi dva kolosjeka uz novo kazalište, radi brže manipulacije drvom između Delte i luke. Riječani su žestoko protestirali protiv takvog besmislenog urbanističkog rješenja, no nije bilo nikakve koristi.
Reakcija grada ubrzo je uslijedila. Za svečano otkrivanje spomenika Franji Deaku, jednom od najvažnijih mađarskih političara 19. stoljeća i čovjeku najzaslužnijem za položaj Rijeke “kao izdvojenog tijela ugarske krune”, grad je dobio četiri pozivnice. Na sjednici gradskog vijeća od 27. rujna 1887. odabrano je deset imena zastupnika od kojih su se trebala izvući četiri “prava Mađara”: Dešković, Adamić, Bolf, Mohović, Poščić, Cante, Milčenić, Kučić, Peretti i Gregorić. No, Bolf, Mohović, Milčenić i Gregorić su odmah odustali, potom je delegacija svedena na dva imena, da bi sve završilo isprikom Ljudevita Adamića, u pismu od 28. rujna 1887. godine, u kojem se navodi da zbog bolesti ne može doći u Budimpeštu.
To je bila prva pukotina u idiličnim odnosima Rijeke i Budimpešte. Loš urbanizam uvijek se može pretvoriti u politički problem.
Unutrašnji neprijatelji Hrvati
No, Kenedyja muči još nešto:
“Danas su Rijeka i cijeli Kvarner izloženi zabrinjavajućoj mogućnosti pomorskog napada. Obrambena snaga grada toliko je mala, da zbog toga što nema topova, nije u stanju uzvratiti ni na počasnu paljbu stranih ratnih i manjih drugih brodova, koji se svake godine usidre pred prekrasnom lukom. Na početku lukobrana Marije Terezije nalazi se, doduše, stari, kratki, mali gradski top koji označava podne, ali i to posve slabašnim pucnjem.”
Muči ga i unutrašnji neprijatelj, tj. Hrvati:
“Hrvatska gimnazija je u ulici Fiumara (u staroj Adamićevoj kući). Neugledna zgrada. Slučaj te ustanove predstavlja kamen spoticanja u službenim odnosima. Usprkos nekadašnjem pravu i službenim ovlastima municipija (općine), ova je škola još pod hrvatskom upravom. Riječka hrvatska gimnazija u ovo vrijeme praktički uživa prava slična međunarodnoj “ekstrateritorijalnosti”.
Profesori i oprema su joj, međutim, dobri, mada ni blizu onakvi, kao što je bilo prije promjene 1848. Hrvatska mladež iz okolice i s otoka rado pohađa ovu obrazovnu ustanovu. Godišnje ima oko 300 učenika. Uočljiv je ponos među učenicima, budući da se u ustanovi povijest i zemljopis podučavaju sa stanovništa hrvatskog nacionalizma.”
Jedan od onih Mađara koji su bitno utjecali na tadašnju Rijeku, nastojeći razriješiti i ovakve probleme, bio je Gabrijel (Gábor) Baross de Bellus (Priszina,1848. – Budimpešta,1892.). Bio je poslanik u parlamentu od 1875. godine, a od 1883. podtajnik za saobraćaj. Reorganizirao je državne željeznice i pojednostavio je njihovu upravu. Ministar poljoprivrede postao je 1886. godine, a 16. lipnja 1889. i ministar trgovine. Na tom mjestu ostao je do smrti. Uz željeznicu usavršio je i riječni saobraćaj, naročito na Dunavu, podigao je skladišta u riječkoj luci i podupirao je osnivanje Ugarsko-hrvatskog parobrodarskog društva (Ungaro-Croata). Dana 4. siječnja 1890. gradsko vijeće imenovalo ga je počasnim građanom Rijeke zbog početka gradnje sušačke luke, namijenjene izvozu drva. Heinrich von Littrow napisao je “austrijski”, neusporedivo bolji vodič grada Rijeke, no iz današnje perspektive, zanimljivo je čitati i “mađarski” vodič Geze Kenedyja. Iako, cijeli taj pompozni (K. u. K.) Austro-Ugarski svijet koji je Robert Musil posprdno zvao “kakanija”, nestao je bez traga, a ostala je Rijeka koja čeka uspon kontejnerskih terminala i dvokolosječnu prugu prema Zagrebu.
