Iznimno rijetko dolazi do procesuiranja i utvrđivanja odgovornosti upravitelja cesta, odnosno pravnog subjekta nadležnog za njezino održavanje
mr.sc. Tatjana Potkonjak
Brojne prometne studije koje za temu imaju sigurnost prometa na cestama jedinstvene su u stavu o egzistentnosti triju ključnih čimbenika za sigurnost prometa na cestama: čovjek-vozač, vozilo i cesta. Međutim, pri utvrđivanju odgovornosti za prometne nesreće i njihove posljedice primarno se akcentira vozač, njegovo postupanje, odnosno njegovi propusti. Stanje ceste navodi se kao uzrok prometne nesreće u gotovo zanemarivom broju slučajeva. U skladu s tim, iznimno rijetko dolazi do procesuiranja i utvrđivanja odgovornosti upravitelja cesta, odnosno pravnog subjekta nadležnog za njezino održavanje. Takvu situaciju potrebno je promatrati kroz prizmu činjenica koje govore u prilog tezi o stanju cesta koje je daleko od idealnog, ali i postojanju odgovarajućeg pravnog okvira u potpunosti pogodnog za procesuiranje.
Temeljna načela međusobnih odnosa i postupanja sudionika te drugih subjekata u prometu na cestama kao i temeljni uvjeti kojima moraju udovoljavati ceste u pogledu sigurnosti prometa na cestama kao i druga pitanja od značaja za sigurnost prometa na cestama regulirana su Zakonom o sigurnosti prometa na cestama (ZSPC). Imperativni normativni zahtjev kako ceste moraju biti projektirane, izgrađivane, opremane i štićene na način da odgovaraju zahtjevima sigurnosti u prometu sadržan je upravo u tom zakonu iz čega proizlazi evidentna spoznaja zakonodavca o značaju stanja ceste za sigurnost prometa. Međutim, isti zakon istodobno izrijekom traži od vozača ne samo akceptiranje osobina i stanja ceste, neovisno o činjenici kakvo je to stanje (udovoljavala li zahtjevima sigurnosti u prometu ili ne) već i odgovarajuću prilagodbu brzine, odnosno vožnje konkretnom stanju ceste. Propisuju se ujedno i sankcije za vozača koji ne udovolji tom zakonskom traženju, odnosno postupi suprotno navedenoj zakonom predviđenoj obvezi. Naime, odredbom čl. 51. ZSPC-a propisano je:
“Vozač je dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi osobinama i stanju ceste, odnosno druge površine kojom se kreće te vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta, kao i gustoći prometa tako da vozilo može pravodobno zaustaviti pred svakom zaprekom koju, u konkretnim uvjetima, može predvidjeti, odnosno da može pravodobno postupiti prema prometnom pravilu ili znaku.”
Imajući u vidu sadržaj sudskih odluka u kojima se prosuđivalo postojanje odgovornosti vozača za poštivanje obveze prilagodbe brzine kretanja vozila stanju ceste moguće je uočiti kako se u obzir kao relevantna okolnost uzima i realna, objektivna mogućnost uočavanja i adekvatnog reagiranja vozača na osobine i ostvarenje imperativnog zahtjeva prema kojem ceste moraju biti sigurne za prometovanje.
Ceste u kontekstu zahtjeva za sigurnošću prometa
Ceste, kao osnova na kojoj se odvija promet, moraju se projektirati, izgrađivati, opremati, održavati i štititi tako da odgovaraju svojoj namjeni i zahtjevima sigurnosti prometa u skladu s odredbama posebnog zakona i propisima donesenim na temelju toga zakona. Pravna ili fizička osoba obrtnik nadležna za održavanje ceste dužna je voditi brigu i poduzimati primjerene mjere glede omogućavanja odvijanja sigurnog i nesmetanog prometa. Javne ceste, njihovi pojedini dijelovi i objekti na njima, mogu se pustiti u promet tek nakon što se, na način propisan posebnim zakonom, utvrdi da s gledišta sigurnosti prometa udovoljavaju propisanim tehničkim normativima.
Za povredu navedenih obveza propisana su novčane kazne i to za pravnu ili fizičku osobu obrtnika kao i za odgovornu osobu u pravnoj osobi i tijelu državne vlasti ili tijelu jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave. Evidentno je iz citiranih odredaba kako ZSPC kao posebni zakon kojim su definirana prekršajna djela te propisane sankcije u sferi sigurnosti prometa na cestama po prirodi stvari mora biti smješten unutar općeg okvira prekršajnopravnog sustava uređenog Prekršajnim zakonom. Potrebno je pri tom imati u vidu kako se prekršaji smatraju dijelom kaznenog prava u njegovu najširem smislu. U svjetlu toga potrebno je ukazati i da je odnos kaznenih djela i prekršaja nerijetko bio predmetom razmatranja u teoriji kaznenog prava. Navedeno je rezultiralo artikuliranjem kvantitativne i kvalitativne teorije koje su svojim postavkama dale teorijska razgraničenja kaznenih djela i prekršaja. Kvantitativna teorija pozicionirala se kao prisutnija i prema njoj se kaznena se djela razlikuju od prekršaja isključivo prema količini neprava zastupljenoj kod jednih i kod drugih kažnjivih radnji tj. prema intenzitetu povrede prava koja se ostvaruje tim kažnjivim radnjama. Naime, kod kaznenih djela postoji daleko veća količina neprava odnosno intenziteta povrede prava, nego što to egzistira kod prekršaja. U kontekstu imperativne norme ZSPC kojom je postavljen zahtjev za projektiranjem, izgrađivanjem, opremanjem, održavanjem zaštitom cesta na način da odgovaraju svojoj namjeni i zahtjevima sigurnosti prometa u skladu s odredbama posebnog zakona i propisima donesenim na temelju toga zakona nužnim se nameće akcentirati i Zakon o cestama. Naime, upravo se Zakonom o cestama uređuje pravni status javnih cesta i nerazvrstanih cesta, njihov način korištenja, razvrstavanje javnih cesta kao i planiranje građenja te održavanja javnih cesta, upravljanje javnim cestama, mjere za zaštitu javnih i nerazvrstanih cesta i prometa na njima, koncesije, financiranje kao nadzor javnih cesta. Od osobitog je značaja u kontekstu građanskopravne odgovornosti za štetu činjenica kako je odredbom članka 3. stavka 1. Zakona o cestama propisano da su javne ceste javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske.
Prekršajnopravna odgovornost pravne osobe
Zakonske odredbe kojima se izrijekom nominiraju pravni subjekti u čijoj je nadležnosti upravljanje, građenje, rekonstrukciju i održavanje cesta kao i odredbe o ustupanju radova građenja, rekonstrukcije te održavanja javnih cesta neophodno je promatrati kroz prizmu kaznenih odredaba ZSPC-a koje za povrede zakonskog zahtjeva za cestama sigurnim za promet propisuju kažnjavanje novčanom kaznom upravo pravne osobe, odgovorne osobe u pravnoj osobi i tijelu državne vlasti ili tijelu jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave te fizičke osobe obrtnika što je u skladu s odredbama Prekršajnog zakona koji predviđa prekršajnu odgovornost pravnih osoba i odgovornih osoba u pravnim osobama. Pravna osoba je svojevrsna pravna konstrukcija koja kroz obavljanje svoje funkcije ostvaruje svrhu svog formiranja. Nije sporno kako pravna osoba nema faktičke mogućnosti da neposredno obavlja poslove i zadatke iz područja svog djelovanja. Nije sporno ni da pravne osobe ne raspolažu sviješću i voljom u smislu psihičkih sposobnosti čovjeka, istovremeno je neosporno i kako se prekršajno pravo temelji na načelu krivnje koje je odredbom čl. 4. Prekršajnog zakona i izričito proklamirano. Nitko ne može biti kažnjen niti se prema njemu može primijeniti druga prekršajnopravna sankcija ako nije kriv za počinjeni prekršaj. Prema odredbi čl. 25. Prekršajnog zakona kriv je za prekršaj počinitelj koji je u vrijeme počinjenja prekršaja bio ubrojiv, koji je postupao iz nehaja, a bio je svjestan ili je bio dužan i mogao biti svjestan da je djelo zabranjeno ili s namjerom, kada je propisom o prekršaju propisana prekršajna odgovornost za taj oblik krivnje.
Pomirenje odgovornosti pravnih osoba za prekršaje s načelom krivnje, stoga može biti percipirano kao svojevrsni kamen spoticanja u sferi prekršajne odgovornosti. Krivnja se sastoji u prijekoru koji se počinitelju upućuje za počinjeni prekršaj, a iznimno je zahtjevno takav prijekor opravdati u odnosu na pravne osobe. Rješenje je da se krivnja pravne osobe izvede iz krivnje odgovorne osobe na strani koje mora postojati nehaj (iznimno namjera) ali i ubrojivost te svijest o protupravnosti. Istodobno se time isključuje mogućnost da se utvrdi odgovornost pravne osobe u slučajevima kada se ne može utvrditi krivnja odgovorne osobe zbog pravnih ili stvarnih zapreka. Rješenje se nalazi u supsidijarnoj primjerni izvedene odgovornosti pravne osobe koja bi bila U skladu s iznesenim, kada je propisom o prekršaju propisana prekršajna odgovornost pravne osobe i u njoj odgovorne osobe, a ovlašteni tužitelj pokrene postupak samo protiv pravne ili odgovorne osobe, ili sud u postupku utvrdi da optužena odgovorna osoba nije odgovorna osoba za taj prekršaj, sud može utvrditi prekršajnu odgovornost samo pravne osobe odnosno samo odgovorne osobe.
Odgovorna osoba u pravnoj osobi
Odgovorna osoba u pravnoj osobi u smislu Prekršajnog zakona određena je kao fizička osoba koja vodi poslove pravne osobe ili joj je povjereno obavljanje određenih poslova iz područja djelovanja pravne osobe. Ovakvom definicijom odgovorne osobe otvara se vrlo širok krug potencijalno odgovornih u pravnoj osobi. Fizičke osobe koje vode poslove društva su fizičke osobe ovlaštene zastupati pravnu osobu. Odgovor na pitanje tko je u konkretnoj pravnoj osobi osoba koja vodi poslove pravne osobe neće biti teško utvrditi, budući je to ovisno o pravnoj prirodi pravnih osoba iznimno lako utvrditi temeljem zakonskih propisa. Identifikaciji osobe ovlaštene za zastupanje pravne osobe uveliko pomažu javno publicirani registri (sudski registar, registar obrtnika, registar udruga). Valja voditi računa kako pravna osoba može počiniti prekršajna djela ne samo sklapanjem poslova, već se ista mogu počiniti u gotovo svim segmentima djelatnosti pravne osobe. Tko su osobe kojima je povjereno obavljanje određenih poslova iz područja djelovanja pravne osobe utvrđuje se iz internih akata, primarno onih koji se odnose na sistematizaciju radnih mjesta te sadrža opise i popise poslova pojedinih radnih mjesta, kao i iz sadržaja ugovora o radu. Utvrđivanje utjecaja stanja cesta na nastanak prometnih nesreća te odgovarajuće procesuiranje pravnih subjekata odgovornih za ostvarenje zakonskog imperativa za cestama koje odgovaraju zahtjevima sigurnosti u prometu, nerijetko biva ocijenjeno kao zanemarivo u odnosu na broj prekršajnih i kaznenih postupaka vođenih protiv vozača koji se terete za vožnju neprilagođenu upravo, stanju i osobinama ceste. Međutim, postojeći normativni okvir stvorio je odgovarajuće pretpostavke koje omogućuju realno percipiranje cesta kao čimbenika od značaja za sigurnost cestovnog promete i u skladu s tim, odgovarajućim zakonodavnim rješenjima dana je mogućnost utvrđivanje kaznenopravne i prekršajne odgovornosti pravnih osoba te odgovornih osoba u pravnim osobama za propuste koji su doveli do prometnih nesreća čiji je uzrok upravo stanje ceste. Sudska praksa, istodobno u primjeni relevantne legislative kontinuirano iznalazi i daje odgovore na niz upita od značaja za utvrđivanje i u konačnici, adekvatno sankcioniranje propusta u održavanju cesta. Jasno je ista iskazala stajalište kako počinitelj kaznenog djela ugrožavanje prometa opasnom radnom ili sredstvom ne mora biti sudionik u prometu već to može biti i pravna osoba te odgovorne osobe u toj pravnoj osobi, ukoliko je prometna nesreća uzrokovana propuštanjem dužne i moguće pažnje kod obavljanja poslova iz njihove nadležnosti. Cesta prema stavu sudske prakse nije opasna stvar i nema mjesta primjeni odredaba o objektivnoj odgovornosti već pravna osoba koja je odgovorna za održavanje ceste sigurnom za promet odgovara po načelu presumirane krivnje, međutim uslijed nekih krajnje specifičnih okolnosti cesta može postati opasna stvar. Navedeni stav od iznimnog je značaja za postupke koji se tiču građanskopravne odgovornosti pravnih subjekata nadležnih za održavanje cesta, odnosno naknada šteta proizišlih iz prometnih nesreća, kao i stajalište prema kojem o parnični sud u postupku naknade štete uzrokovane prometnom nesrećom zbog propusta u održavanju cesta nije vezan odlukom prekršajnog suda donesenom u postupku u kojem se odlučivalo o prekršajnoj odgovornosti za prometnu nesreće za razliku od vezanosti kaznenom presudom u pogledu postojanja kaznenog dijela i kaznene odgovornost.
