AktualnostiSigurnost prometaDjeca ne prave razliku između vidjeti i biti viđen

prije 7 mjeseci19610 min

Djeca uglavnom ne razumiju apstraktne, općenite ideje o važnosti prometne sigurnosti. Vjerojatno su upoznata s osnovnim prometnim pravilima, ali u složenijim prometnim situacijama možda neće reagirati na odgovarajući način

mr. Ljiljana Mikuš, prof.psiholog

Djeca su ugrožena skupina sudionika u prometu i ostali sudionici u prometu trebaju na njih obratiti posebnu pažnju. Djeca su nižeg rasta i teže ih je uočiti (na primjer dok se igraju na parkiralištu), nemaju pregled nad prometnom situacijom i nisu u mogućnosti pravilno procijeniti udaljenost i brzinu nadolazećeg vozila, nestrpljiva su, ne mogu čekati da se stvore uvjeti za siguran prelazak ceste, loše se koncentriraju, a reakcije su im ponekad neočekivane. Njihovo vidno polje obuhvaća trećinu vidnog polja odraslih i može se dogoditi da prekasno primijete približavanje vozila. Ni slušna osjetljivost nije dovoljno razvijena, loše lociraju zvukove i teško mogu prepoznati po zvuku iz kojeg smjera dolazi vozilo.
Djeca uglavnom ne razumiju apstraktne, općenite ideje o važnosti prometne sigurnosti. Vjerojatno su upoznata s osnovnim prometnim pravilima, ali u složenijim prometnim situacijama možda neće reagirati na odgovarajući način. Loše percipiraju iznenadne i neočekivane događaje. Primjećuju stvari koje ih trenutno zanimaju, dok ostale zanemaruju. Djeca ne prave razliku između vidjeti i biti viđen. Ako oni vide automobil, uvjereni su da su i sami viđeni. Mogu reagirati brzo, spontano i nepromišljeno, ukoliko moraju istovremeno obratiti pozornost na nekoliko stvari ili u situaciji kada ih s druge strane ceste čekaju prijatelji.

Primjedbe djece

Sve to može ih dovesti u opasnost te je odgovornost na vozačima da budu posebno oprezni na pješačkim prijelazima, na parkiralištima i u blizini škole. Značajan izvor opasnosti za djecu u prometu vezan je uz prometnu infrastrukturu u blizini škole: loša infrastrukturna rješenja, blizina frekventnih prometnica, nedostatak nogostupa, mjesta za parkiranje, nedovoljna osvijetljenost noću, loša preglednost na pješačkim prijelazima i slabo uočljiva prometna signalizacija. Ništa manje značajan izvor opasnosti za djecu je rizično ponašanje roditelja, vozača i ostalih sudionika u prometu.
Na uzorku od 300 djece iz pet prometno najrizičnijih osnovnih škola u Zagrebu u pogledu događanja prometnih nesreća, provedeno je anketiranje djece i roditelja o rizičnim ponašanjima u prometu. Najčešće primjedbe bile su: “smetaju mi parkirana vozila, ne učim dovoljno o sigurnosti prometa u školi, nema dovoljno nogostupa, vozači prebrzo voze, autobus stane na cesti (gdje prolaze druga vozila), nema dovoljno prometnih znakova i oznaka na kolniku, nema dovoljno pješačkih pothodnika i opasne prometnice su preblizu”.
Temeljem dobivenih informacija predloženi su edukativni programi namijenjeni djeci, roditeljima, nastavnicima i vozačima, pri čemu su korištena iskustva Norveške i drugih država koje imaju izuzetno nisku stopu poginulih u prometu. Djeca već u dobi od 1 do 2 godine počinju razgovarati o prometu, prepoznavati vrste vozila i “osluškivati promet”. U dobi od 3 do 4 godine počinju uvježbavati kretanje nogostupom, razgovarati o prometnim znakovima, semaforu, pješačkom prijelazu, o vožnji javnim prijevozom i vožnji s roditeljima. Prije polaska u školu potrebno je naučiti kretanje nogostupom i prelazak ulice, značenje osnovnih prometnih znakova te osnovna pravila sudjelovanja u prometu u različitim situacijama. U nižim razredima osnovne škole treba osvijestiti rizike u prometu koji postoje u situacijama kada je dijete pješak, biciklist, vozi skejt, koturaljke, romobil. Na primjerima treba objasniti važnost nošenja kacige za bicikliste, autosjedalice za malu djecu (mlađeg brata ili sestru), reflektirajućih traka i razloge zbog kojih treba koristiti sigurnosni pojas u autu ili razloge zbog kojih dijete ne smije sjediti na mjestu suvozača/ice. Nešto kasnije djeca uče promatrati promet iz tuđe perspektive, te osvijestiti rizike koji postoje na željezničko-cestovnim prijelazima, te opasnosti u gradskom prometu.

Važna uloga roditelja

S odrastanjem, napušta se dječji egoizam, povećava briga i empatija za druge osobe, realnije sagledavaju socijalni odnosi i djeca postaju svjesnija utjecaja vlastitog ponašanja na događaje u životu, pa tako i u prometu. Kako odolijevati pritisku za neprihvatljivim ponašanjem u prometu od strane vršnjaka i prijatelja, kako se postaviti prema rizičnom ponašanju u prometu drugih osoba, tko su prometni zlostavljači i kako se od njih zaštititi, posljedice nasilnog ponašanja u prometu… ove teme prikladne su za djecu u višim razredima osnovne škole.
Uloga roditelja od izuzetne je važnosti za oblikovanje pozitivnih vrijednosti i stavova, poštovanja i odgovornosti djece u odnosu na vlastito zdravlje i sigurnost, stjecanje odgovornosti prema drugim ljudima, ali i prema okolini i njezinoj zaštiti (buka, zagađenje). Razgovor i uvježbavanje sigurnosnih navika u prometu odlična je prilika da se zajedničko vrijeme djece i roditelja provede na sadržajan, zanimljiv i konstruktivan način. Zbog porasta broja prometnih nesreća u svijetu sve je veći broj istraživanja o utjecaju različitih ometajućih čimbenika u vožnji. Iako je teško napisati da i dijete može biti distraktor,
brojna istraživanja pokazuju da dijete u vozilu na razne načine ometa vozača.

Australsko upozorenje

U Centru za istraživanje nesreća Sveučilišta u Australiji koristili su vozila opremljena diskretnim sustavom snimanja koji je nadgledao vožnju 12 obitelji koje su imale u prosjeku dvoje djece od 1 do 8 godina, u razdoblju od tri tjedna. Analizirana su 92 putovanja za svaku potencijalno ometajuću aktivnost koju je poduzeo vozač/ica i zbog koje više od dvije sekunde nije gledao/la cestu. Prema dobivenim rezultatima, roditelji – vozači tijekom 16-minutnog putovanja prosječno 3 minute i 22 sekunde nisu gledali cestu. Najčešće vrste ometanja uključivale su okretanje kako bi se pogledalo dijete koje je na stražnjem sjedalu (76,4 posto), sudjelovanje u razgovoru s djetetom (16 posto), pomaganje djetetu (7 posto) i igranje s djetetom (1 posto). Isto istraživanje pokazalo je i to da su djeca bila više od 70 posto vremena putovanja u neispravnom položaju u autosjedalici.