Kako je izgledala Rijeka sredinom 19. stoljeća
Igor Žic
Na često reproduciranoj grafici pohranjenoj u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja (PPMHP) može se vidjeti izgled Rijeke tridesetih godina 19. stoljeća. Ono što je zanimljivo vidi se da je Korzo popločeno. Na Korzu su prikazani kočija guvernera i kočija u kojoj je njegova pratnja. Upadaju u oči brojni kameni stupovi koji su imali funkciju zaštite pješaka od konja. Vide se dvije paralelne ulice, koje su do danas ostale u istim gabaritima: Korzo (tada Contrada grande – Velika ulica), koje je nastalo prvim nasipavanjima mora, a koje je definirao 1785. godine Anton Gnamb, te današnja Adamićeva ulica. Grafikom dominira prikaz Adamićevog kazališta, koje je između 1805. i 1883. godine bilo centar društvenog života grada. Gradski toranj ima lukovičastu kupolu, na kojoj je bio stari jednoglavi, bakreni orao, kojeg je iskucao kotlar Ruppani.
Lijepa Ida
U Rijeku je 5. srpnja 1837. godine došla Ida Csapo Kiss, poznata kao Lijepa Ida. Dan je bio sunčan, no iznad Krka i Cresa vukli su se teški oblaci osvjetljeni povremenim bljeskanjem munja, dok je grmljavina bila prijeteći prigušena. Jedrenjak je pristao na malom molu ispred stare Guvernereove palače (koja je stajala nasred današnjeg Jadranskog trga) i ona je, držeći pod ruku svog muža, stupila na tlo Rijeke Svetog Vida. Dočekao ju je cijeli grad bučnim aplauzom i ovacijama – jer ona je bila zvijezda čija se slava raširila Habsburškom monarhijom.
U stvari, razlog za svečani doček bio je postavljanje njenog muža, grofa Pala Kissa de Nemeskera, za riječkog guvernera, no svi su gledali nju, Lijepu Idu. U grad od desetak tisuća stanovnika došla je žena koja je očarala Beč, a koja je bila na glasu kao fatalna zavodnica. U čast guvernera grad je već u sumrak bio raskošno osvijetljen: po prozorima bile su upaljene svijeće, na obali su gorjeli krijesovi, a svjetlo je dolazilo i s brodova u luci. Na trgu ispred skromne, jednokatne Guvernerove palače, svirala je glazba pod vodstvom Ivana Zajca starijeg (oca kompozitora Ivana Zajca), koji je odabrao vedre fragmente iz tada popularnih opera. Oko muzičara tiskali su se Riječani koji su oduvijek voljeli ovakva slavlja.
Ida je zapisala u svom dnevniku: “Gradsko šetalište (Korzo), na koje smo ušli kroz (kazališni) slavoluk bilo je okićeno na sasvim novi način – uz ulicu su, na vrhu visokih stupova postavljenih u dva reda, gorjeli plamenovi. Vrativši se na rivu dočekalo nas je novo iznenađenje: preljepo i svečano ukrašen brod približavao se obali uz glazbu, i čim je pristao bakljonoše su se redom iskrcali i stvorivši bakljadu koračali za orkestrom. Nakon završetka svakog djela svečanosti slijedilo je gusto padanje zvijezda – vatromet.”
Ispred Guvernerove palače pristao je 8. listopada 1837. godine i Prinz Metternich, prvi parobrod tršćanskog Lloyda. Guverner sa ženom prihvatio je poziv za kraći obilazak Kvarnera i potom je počastio posadu broda u Guvernerovoj palači. O Adamićevom kazalištu Lijepa Ida je zapisala, u svom dnevniku, u siječnju 1838. “Ovdašnje je kazalište iznad mojih očekivanja jako dobro. Svaki dan, osim petka, ima predstave, a mi obično odlazimo na njih, naša je loža uvijek puna posjetitelja.”
Zemljotres
Tijekom idućih godina Lijepa Ida organizirala je velike večernje zabave, za 400 uzvanika, u prekrasnom parku vile Lorenza Ciotte na Brgudu, uz glazbu i svijetlost baklji. Iz odabira lokacije jasno je da je Guvernerova palača, koju je podigao Anton Gnamb 1780. godine bila odviše skromna za njene ambicije. U njenom Plavom salonu okupljali su se veletrgovac Lorenzo Ciotta i Mihovil de Horhy, političar koji je inzistirao na modernizaciji luke, te Charles Meynier i Walter Smith, vlasnici već svjetski poznate Tvornice papira, ali i njoj najdraži – slikar Louis Meynier.
Louis Meynier se najduže zadržao u Rijeci između 1840. i 1849. godine, što se poklapa većim dijelom s boravkom Ide Kiss, prelijepe guvernerove žene, jer je njen Plavi salon u Guvernerovoj palači bio centar društvenog života grada. Ako je prethodni guverner organizirao gradnju obalne ceste prema istoku, preko Pećina do lazareta u Martinščici, Kiss je to isto napravio prema zapadu, pa je 1838. godine uređena obalna cesta od Rijeke do Voloskog. Prije toga se moralo ići do Voloskog preko Pehlina, Kastva i Matulja.
No, šarmantna idiličnost provincijskog života naprasno je prekinuta 10. kolovoza 1838. godine. Već se ujutro čula višekratna, neizreciva, užasna tutnjava iz zemljine utrobe, a u osam navečer uslijedio je jak zemljotres, sve je padalo s popucalih zidova, oglasila su se zvona, padale su cigle i kamenje. U 20 i 21:30 uslijedila su dva jaka potresa na području Rijeke i Bakra. U Rijeci se dosta ljudi sklonilo na brodove u luci. Narod je očajavao, tražili su svećenika i hrlili su u crkvu Svetog Vida – ka gotičkom, Čudotvornom Raspelu.
Saski kralj Fridrich II. August (1797.-1854.) prokrstario je 1838. godine istočnu obalu Jadrana od Trsta do Budve, iznajmivši brod Grof Mittrowsky od Austrijskog Lloyda u Trstu. Pratili su ga botaničari iz Njemačke i Austrije. Nakon kratkog boravka u Rijeci, gdje je pogledao zbirku antičkih skulptura grofa Lavala Nugenta u kaštelu na Trsatu, obišao je Kastavštinu, Volosko, Matulje i produžio Aninom cestom do Pazina. Anina cesta bila je dovršena u kolovozu 1785. godine, u vrijeme guvernera Pala Almasyja, a povezivala je Rijeku, preko Učke, s Pazinom. Graditelj ceste bio je Anton Gnamb, a kameni natpis, postavljen povodom njenog puštanja u promet, danas se čuva u PPMHP. Kralj je preko Poklona otišao pješke na vrh Učke. Padala je jaka kiša, pa je morao brzo produžiti za Trst. Putopis te ekspedicije tiskao je u Trstu 1841. godine ugledni tršćanski botaničar Bartolomeo Biasoletto (rođen u Vodnjanu 1793., a u Rijeci je neko vrijeme radio kao ljekarnik).
Ljepota Lujzijane
U sklopu mađarskih napora da se Rijeka pretvori u važnu luku 1842. godine je nekadašnji riječki profesor Ferenc Csaszar tiskao prvi svezak “A Fiumei kikötö” (Riječka luka) u Pešti, a iduće godine drugi svezak u Budimu. U knjizi je i nacrt luke koji je izradio Giuseppe Bainville. Guverner Pal Kiss je, pak, u Rijeci pomagao pokretanje novina “Eco del Litorale Ungarico” (Jeka Mađarskog primorja) čije se prvi broj pojavio pred čitateljima 5. travnja 1843. godine. U tom broju objavljena je vijest o tiskanju knjige Ferenca Csaszara o riječkoj luci, a u broju 7, od 26. travnja, objavljen je tekst “O mogućnostima željezničke pruge od Pešte do Rijeke”. U idućim brojevima objavljene su i tri ode Idi Kiss. U Rijeci su porinuti u more i jedrenjaci Governatore Paolo Kiss i Ida Kiss.
Mađarski novinar i političar Lajos Kossuth piše o svom boravku 1845. godine u Rijeci: “Stigavši u subotu kasno navečer, ujutro se još nisam ni ustao kad je guverner poslao posjetnicu pozivajući me na ručak, a prije ručka dao mi je na raspolaganje svoj četveropreg kako bih mogao obići okolinu… Krenuli smo prema Voloskom, prekrasnom mjestu u Istri, na obali mora, koje ima šumu lovora neizrecive ljepote…”
Obilazio je okolicu i Lujzinskom cestom: “Među tim stjenovitim planinama, na cesti Lujzijani, silazak prema Rijeci je naprosto veličanstven. Romantična divlja ljepota te ceste ne može se ni opisati, mora ju se vidjeti. Na najstrmijem obronku brda juri kočija na predivnoj cesti, sa smionim potpornim zidovima, pružajući veliki užitak, s lijeve se strane, iznad ljudske glave, jezivo naginju divovske stijene poput željeznih šaka prijeteće sudbine, a na vrhu tih najviših stijena stoji predivna trsatska gradina poput orlova gnijezda, a s desne se strane nalazi zastrašujući kanjon kroz čije su stijene, koje prkose vječnosti, sebi utrli put brzi valovi Rječine…”
U obilazak Kraljevice i Bakra, Kossuth je išao velikom barkom s osam veslača. Za ugodna vremena čamci i bracere bili su najljepši način obilaska razvedene riječke obale i okolice, dok su kočije s konjima vladale malobrojnim, prašnjavim cestama.
