Abandon ili prepuštanje oštećene osigurane stvari osiguratelju je institut koji postoji u osiguranju imovine, uključivši i osiguranje broda (pomorskog, riječnog, jezerskog)
dr. sc. Marijan ĆURKOVIĆ
Abandon ili prepuštanje oštećene osigurane stvari osiguratelju je institut koji postoji u osiguranju imovine, uključivši i osiguranje broda (pomorskog, riječnog, jezerskog). Taj institut postoji u svim imovinskim osiguranjima, uključivši i osiguranje odgovornosti, te u pomorskim osiguranjima. Propisi o osiguranju uglavnom odluku o tome kako će se postupiti sa spašenim dijelovima, ako se radi o totalnoj šteti, prepuštaju ugovoru o osiguranju. Zakon o obveznim odnosima o tome ne govori ništa, dok Pomorski zakon Republike Hrvatske u čl. 951 izričito određuje : “…ako nije drugačije ugovoreno, osiguranik nema pravo da nakon nastanka osiguranog slučaja prepusti osiguratelju oštećenu stvar i da od njega zahtijeva isplatu punog iznosa osiguranja” (čl. 951. Pomorskog zakonika). Odredba je dakle dispozitivna i stranke ugovora o osiguranju mogu odlučiti i drugačije, što se kod pomorskih osiguranja uglavnom i radi.
Prepuštanje ostataka osiguratelju kod kasko osiguranja
U osiguranju imovine, posebno u kasko osiguranju motornih vozila, lomu strojeva, požarnim osiguranjima i sl., problem spašenih dijelova (ostaci uništene osigurane stvari) rješava se uvjetima osiguranja, koji redom kod svih osiguratelja ostatke osigurane stvar ostavljaju osiguraniku. Pri tome jedno od važnih pitanja u slučaju nastanka štete na osiguranoj stvari jeste tehnika obračuna naknade, odnosno utvrđivanje iznosa osigurnine koji će osiguratelj isplatiti osiguraniku. Pri tome se način obračuna razlikuje ovisno o tome da li se radi o oštećenju osigurane stvari koje se može popraviti (naturalna restitucija oštećene osigurane stvari) ili se radi o tzv. totalnoj (potpunoj) šteti, kod koje nema popravka ni vraćanja u prvobitno stanje. Kad je u pitanju totalna šteta na osiguranoj stvari, osiguratelji razlikuju dvije kategorije: totalna tehnička šteta (stvar se uopće ne može popraviti, dakle, uništenje stvari) i ekonomska totalna šteta. Kod ekonomske totalne štete tehnički je moguće popraviti oštećenu osiguranu stvar. Međutim, trošak popravka je takav da doseže ili premašuje vrijednost osigurane stvari. Osiguratelji kod ekonomske totalne štete obračunavaju naknadu po formuli: vrijednost zamjenske stvari po odbitku amortizacije (istrošenosti osigurane stvari) umanjena za eventualnu franšizu i umanjeno za vrijednost ostataka (spašeni dijelovi osigurane stvari). Kod ekonomske totalne štete dvije su sporne točke u odnosima osiguratelj – osiguranik. Prva – koja je granica troškova popravka preko koje se radi o ekonomskoj šteti (posebno bolno za kasko osiguranje starijih vozila). I druga: koliko iznosi vrijednost ostataka-spašenih dijelova), te kako se ta vrijednost utvrđuje (tržna vrijednost, kako je utvrditi, tko snosi rizik ako se spašeni dijelovi ne prodaju po procijenjenoj vrijednosti od strane osiguratelja), Granicu isplativosti određuju osiguratelji u uvjetima osiguranja, dakle, u ugovoru o osiguranju, pa je ta granica različita od osiguratelja do osiguratelj (uglavnom se kreće oko 75 do 80 posto vrijednosti osigurane stvari), dakle, ako bi troškovi popravka prelazili navedenu granicu – radi se o ekonomskoj totalnoj šteti.
Prepuštanje ostataka osiguratelju kod osiguranja od odgovornosti
Kod obveznog osiguranja odgovornosti za štetu uzrokovanu motornim vozilom trećim osobama također je često aktualno pitanje ima li oštećeni pravo prepustiti spašene ostatke uništenog vozila osiguratelju ili nema. Za razliku od kasko osiguranja motornog vozila, kod kojega se problem spašenih ostataka osigurane stvari rješava uvjetima osiguranja, kod obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti osiguratelj ne sklapa s trećom oštećenom osobom nikakav ugovor o osiguranju, već joj naknađuje štetu koju uzrokuje osiguranik svojim osiguranim vozilom. Prema tome, sudbina spašenih dijelova ovisi o drugim faktorima, ponajčešće o dogovoru između osiguratelja i oštećene osobe. Naime, oštećena treća osoba ima pravo na naknadu sveukupne štete koju mu uzrokuje osiguranik nekog osiguratelja. S obzirom na to da postupak sa spašenim ostacima oštećenog vozila može uzrokovati neugodnosti oštećenome i nametati mu obveze koje nemaju temelja u nikakvom ugovoru (procjena ostataka, traženje kupca, smještaj ostataka do prodaje, rizik cijene koja se može postići na tržištu spašenih ostataka itd.), razumljiva je želja oštećenoga da ostatke prepusti osiguratelju i traži naknadu potpune štete, a rizike vezane uz sudbinu spašenih dijelova prebaci na osiguratelja (koji je profesionalac i koji ima ustrojene službe koje će lako ili lakše riješiti probleme vezane uz unovčenje vrijednosti spašenih dijelova). Upravo zbog toga je sudska praksa već davno zauzela stajalište po kojemu oštećena osoba ima pravo prepustiti osiguratelju ostatke-spašene dijelove (u tom smislu v. reviziju Vrhovnog suda Hrvatske iz davne 1983., rev.br. 1189/82.).
Kad je u pitanju dobrovoljno osiguranje odgovornosti, mislimo da i za slučajeve iz tog osiguranja vrijedi sve ono što je rečeno za obvezno osiguranje odgovornosti, jer su argumenti za pravo oštećenoga da prepusti ostatke osiguratelju isti i kod obveznog i kod dobrovoljnog osiguranja odgovornosti.
