Koje su novine i da li novi Pravilnik doprinosi uređenju prava osoba sa invaliditetom?
Na središnjem državnom portalu za savjetovanja sa zainteresiranom javnošću e-Savjetovanje 4. svibnja je otvoreno Javno savjetovanje o Prijedlogu Pravilnika o uporabi parkirališne karte za osobe s invaliditetom. Savjetovanje je otvoreno do 18. lipnja. Prijedlogom Pravilnika, kako se navodi u članku 1., propisuju se “uvjeti za stjecanje i korištenje znaka pristupačnosti, prava koja se na temelju njega mogu ostvariti, ovlaštenja i nadležnosti u postupku izdavanja, izgled i sadržaj, organizacijske, tehničke i sigurnosne mjere u postupku njegova izdavanja, te način obilježavanja parkirališnog mjesta, u dijelu koji se odnosi na uporabu parkirališne karte za osobe s invaliditetom.”
Koje su novine i da li doprinose uređenju prava osoba sa invaliditetom?
Usporedbom sa rješenjima sadržanim u sada važećem Pravilniku o znaku pristupačnosti (Narodne novine 78/08 i 87/14) u članku 2. predviđeno je smanjenje kruga mogućih korisnika. To više ne mogu biti udruge osoba s invaliditetom, već samo fizičke osobe kojima je utvrđeno pravo na parkirališnu kartu, dakle osobe sa 80 ili više posto tjelesnog oštećenja, odnosno osobe koje imaju oštećenja donjih ekstremiteta 60 ili više posto.
Polazeći od potreba ovih nositelja prava za uslugama od strane za to registriranih i udruga i ustanova mišljenja smo da i one trebaju imati pravo na parkirališnu kartu, a ne samo na parkiranje na parkirališna mjesta rezervirana za osobe s invaliditetom, kada prevoze osobu koja ima parkirališnu kartu. Što ovo u praksi znači? Funkcija ovih pravnih subjekta je da pružaju usluge svojim korisnicima i u smislu prijevoza radi korištenja zdravstvenih ili nekih drugih usluga. Svaki korisnik bi morao imati parkirališnu kartu umjesto da se izdaje jedna parkirališna karta za udrugu/ustanovu uz popratni dokaz da osoba koja se prevozi ima dokaz o stupnju tjelesnog oštećenja koji bi joj omogućio pravo na parkirališnu kartu.
Prijedlogom Pravilnika predviđa se skraćenje roka važenja parkirališne karte sa dosadašnjih 5 na 3 godine. Argument uvijek može biti češća kontrola statusa nositelja prava/korisnika i Pravilnikom predviđen kraći tijek postupka. Međutim, kao uvijek postoji i onaj “ali”. Ukoliko je riječ o osobama sa trajnim invaliditetom od 100 posto da li je opravdano inzistirati na administrativnom pristupu i pokretati postupak svake tri godine ili otvoriti mogućnost da imaju kartu trajno. U uvjetima kada se sve promijene bilježe u nacionalnom registru koji u konačnici treba imati i poveznicu i sa matičnim knjigama jasno je da se i na drugi način može pratiti status korisnika i ne opterećivati sustav i korisnike. U svakom slučaju, postojeći rok od 5 godina ocjenjuje se primjerenim i predlaže se zadržati ga kao rješenje.
Nastavno na rokove, Prijedlog Pravilnika u prijelaznim i završnim odredbama propisuje da postojeće parkirališne karte izdane prije njegovog stupanja na snagu vrijede godinu dana, a u odnosu na udruge dvije godine, računajući od dana stupanja na snagu novog Pravilnika. Ocjena je da bi nositeljima prava bilo daleko jednostavnije, a posebno cijeneći njihov status da im postojeći znakovi vrijede do isteka roka važenja.
Posebnu pažnju zaslužuju odredbe vezano za nadzor i kontrolu korištenja parkirališne karte. Zakonodavac se nije posebno potrudio razraditi ove odredbe već je samo kao nadležno naveo tijelo jedinice lokalne samouprave odnosno pravnu osobu koju je za tu svrhu osnovala jedinica lokalne samouprave.
Uvijek se vraćamo na kategoriju morala, prvenstveno osoba iz kruga nositelja prava/korisnika karte, s očekivanjem da istu ne zloupotrebljavaju i ne koriste kada u vozilu nije korisnik, samo zato da bi sebi olakšali pronalazak parkirnog mjesta. Ove situacije, točnije zloupotrebe, potrebno je drastično kažnjavati i već kod prve zloupotrebe oduzeti kartu. Ipak tada se postavlja pitanje tko je odgovoran za tu situaciju – nositelj prava ili osoba iz njegovog kruga, koja je možda i bez njegovog znanja “zloupotrijebila” kartu. Zahtjeve stranaka zaprimaju i obrađuju upravna tijela u županijama i Gradu Zagrebu nadležna za promet, a u postupku se više ne izdaju rješenja o dodijeli prava već samo u slučaju odbijanja zahtjeva. Sam postupak vodi se korištenjem informacijskog sustava dodijeljenih prava osobama s invaliditetom u području mobilnosti i pristupačnosti te baze podataka iz Registra prava osoba s invaliditetom.
U očekivanju da institut savjetovanja s javnošću doista ima svoj smisao i da ne služi samo da se čuje već i da se uvaži glas javnosti, nadamo se da će bar neki od prijedloga biti uključeni u tekst novog Pravilnika.
